Psiholog i psihijatar su doktori kao i svaki drugi, ali ljudi osjećaju neku stigmu oko toga. Odlazak psihijatru bi trebao biti normalan kao i odlazak zubaru, a danas otkrivamo kad treba potražiti pomoć.
Pet znakova koji ukazuju da je vrijeme za posjetu psihijatru. O kojim znakovima je riječ, doznajte u nastavku. Kada osjetimo fizičku bol, naša reakcija je gotovo uvijek automatska i jasna. Ako imamo visoku temperaturu, jaku glavobolju ili povredu koja se ne povlači, potragu za liječničkom pomoći smatramo normalnom i neophodnom.
- Ipak, kada se pojave problemi koji ne bole u klasičnom smislu, već utiču na naše misli, emocije i svakodnevno ponašanje, mnogi ljudi odluče da ih ignoriraju ili potisnu. Mentalne poteškoće se vrlo često prikrivaju iza običnih svakodnevnih obaveza i uobičajenih izgovora.
Ljudi si govore da je stres normalan dio života, da će umor proći ili da će se sve popraviti samo od sebe. U društvu je još uvijek dosta prisutna ideja da se za stručnu pomoć treba obratiti tek kada stanje postane ozbiljno i gotovo nepodnošljivo. Upravo takav stav i odlaganje često vode do daljeg pogoršanja simptoma i produžavanja nepotrebne patnje.
Dugotrajno potiskivanje emocija, konstantna unutrašnja napetost i svakodnevna borba sa vlastitim mislima mogu ostaviti ozbiljne posljedice po cjelokupno zdravlje. Mentalno zdravlje direktno utiče na kvalitet sna, na odnose s drugim ljudima, na radnu sposobnost, koncentraciju i opće zadovoljstvo životom.
Kada se ti važni životni segmenti počnu ozbiljno narušavati, to nije znak lične slabosti ili mana, već jasan signal da je potrebna podrška i stručna procjena. Psihijatar je ljekar specijalizovan za dijagnostikovanje i liječenje mentalnih i emocionalnih poteškoća. Njegov zadatak nije da osuđuje, etiketira ili odmah propisuje terapiju, već da pažljivo sasluša, procijeni stanje i predloži najadekvatniji oblik pomoći.
U mnogim slučajevima već sam strukturirani razgovor i pravilno usmjeravanje mogu donijeti značajno olakšanje i novu perspektivu. Jedna od najrasprostranjenijih zabluda jeste uvjerenje da se psihijatru obraćaju isključivo osobe sa teškim mentalnim poremećajima ili oni koji su “izgubili kontrolu” nad sobom.
- U stvarnosti, veliki broj ljudi traži pomoć zbog svakodnevnih izazova kao što su anksioznost, hronični stres, problemi sa spavanjem, emotivna iscrpljenost ili jednostavno zbog osjećaja da više ne mogu funkcionisati na način na koji su to ranije činili.
Psihijatrijska pomoć ne podrazumijeva gubitak slobode, dostojanstva ili ličnog identiteta. Naprotiv, njen cilj je vratiti osjećaj unutrašnje ravnoteže, sigurnosti i kontrole nad vlastitim životom i odlukama. Rana intervencija često može spriječiti razvoj ozbiljnijih stanja i znatno skratiti vrijeme potrebno za oporavak.
San je jedan od prvih i najosjetljivijih pokazatelja narušenog mentalnog zdravlja. Teško uspavljivanje, učestalo buđenje tokom noći ili rano jutarnje buđenje uz osjećaj dubokog umora često su povezani s anksioznošću, depresijom ili hroničnim stresom. Ljudi često pokušavaju samostalno riješiti ovaj problem, koristeći tablete za spavanje bez recepta ili jednostavno ignorišući simptome, nadajući se da će proći.
Posebno je zabrinjavajuća situacija kada se problemi sa snom javljaju gotovo svake noći i traju sedmicama ili mjesecima. Uz nesanicu se često javljaju i popratni simptomi kao što su nervoza, razdražljivost, pad koncentracije i uporan osjećaj da se tijelo nikada ne oporavi potpuno.
- Promjene u ishrani i apetitu takođe rijetko su slučajne. Gubitak apetita, kompulzivno prejedanje ili nagle oscilacije u tjelesnoj težini često su direktno povezani s trenutnim emocionalnim stanjem osobe.
Stres, tuga, osjećaj unutrašnje praznine ili nemira mogu značajno uticati na naš odnos prema hrani. U mnogim slučajevima ljudi nisu ni svjesni da upravo emocionalne poteškoće stoje iza ovih promjena, te se fokusiraju isključivo na fizički aspekt, dok pravi uzrok ostaje neprepoznat i neadresiran. Psihijatrijska procjena može pomoći u razotkrivanju i razumijevanju veze između emocija i ponašanja vezanog za ishranu.
Povremena loša raspoloženja i dani kada se osjećamo potišteno normalan su dio ljudskog iskustva. Međutim, kada osjećaj tuge, bezvoljnosti ili unutrašnje praznine postane stalni pratilac i traje nedjeljama ili mjesecima, to više nije prolazna faza.
Gubitak interesa za aktivnosti koje su ranije donosile zadovoljstvo, sve veće povlačenje iz društva i konstantni osjećaj fizičkog i emocionalnog umora često su klasični znakovi depresivnih stanja. Mnogi ljudi pokušavaju jednostavno “izdržati” takva osjećanja, nadajući se da će sama od sebe nestati. Međutim, što stanje duže traje, to je često teže samostalno pronaći izlaz i vratiti se u normalu.
Pojačana razdražljivost, česti ispadi bijesa ili osjećaj da emocije preuzimaju potpunu kontrolu nad ponašanjem mogu ozbiljno narušiti odnose s najbližima, prijateljima i kolegama na poslu. Osoba često nakon takvih epizoda osjeća duboku krivicu, ali ne zna kako da promijeni obrazac reakcija.
- Psihijatar može pomoći u prepoznavanju uzroka takvih stanja, bilo da su vezana za akumulirani stres, potisnute emocije ili anksiozne poremećaje, te u učenju zdravijih i konstruktivnijih načina reagovanja i regulacije emocija.
Česti neobjašnjivi bolovi u mišićima, glavobolje, osjećaj pritiska u prsima, hronični umor i problemi s koncentracijom i pamćenjem često nemaju jasan fizički uzrok koji se može lako identificovati standardnim medicinskim pretragama. Kada su svi nalazi uredni, a tegobe i dalje prisutne i ometajuće, veoma je važno razmotriti njihovu psihološku pozadinu.
- Stres i anksioznost mogu se manifestovati kroz tijelo, stvarajući potpuno stvarne i iscrpljujuće fizičke simptome. Prepoznavanje ove veze između uma i tijela često je prvi i najvažniji korak ka olakšanju i poboljšanju svakodnevnog funkcionisanja.
Traženje stručne pomoći nikako nije znak slabosti, već iskaz odgovornosti prema sebi i svojoj kvaliteti života. Psihijatrijski pregled je povjerljiv, stručan i isključivo usmjeren na dobrobit pacijenta. Razgovor sa educiranim i iskusnim stručnjakom može pružiti pomoć u razumijevanju vlastitog stanja, u prepoznavanju uzroka problema i u pronalaženju konkretnih načina da se ponovo uspostavi unutrašnja ravnoteža i osjećaj kontrole.
Na kraju, važno je naglasiti da briga o mentalnom zdravlju treba biti jednako prioritetna kao i briga o fizičkom zdravlju. Prepoznavanje ranih znakova i pravovremeno reagovanje može spriječiti mnogo nepotrebne patnje i omogućiti brži povratak punom i ispunjenom životu.
