Isprva nisam ni primijetila koliko se naš odnos promijenio. Bila sam uplašena, zbunjena i nesvjesno sam ga počela tretirati kao dijete. Donosim odluke umjesto njega, kontroliram njegovu prehranu, tretmane, raspored. Željela sam mu olakšati život i zaštititi ga od dodatnog stresa, ali nisam shvaćala da mu time oduzimam moć i dostojanstvo.
– Nemoj sjediti ovako, pomičeš kralježnicu, boljet će te kosti. Sad uzmi lijek. Jesi li pojela sve što sam ti napravila? Stotine sličnih rečenica postale su središte naših života. Sve se vrti oko nje – kad će mu biti bolje, kako da mu pomognem, što još da radim. Postupno sam se potpuno izgubila u ulozi njegovateljice. Zaboravila sam na sebe, svoje potrebe i kakvi smo partneri.
- Tada sam shvatila – on nije bio dijete. On je moj muž. Čovjek koji se bori s bolešću treba biti uz njega, a ne držati ga za ruku kao da je nemoćan. Trebao mu je oslonac, ali i prostor da nastavi biti svoj – donositi odluke, izražavati svoje mišljenje i osjećati se kao da i dalje ima kontrolu nad svojim životom, no bolest mu je to oduzela.
Kako je vrijeme prolazilo, postao je nepomičan. Isprva je uz moju pomoć mogao ustati i osloniti se na mene, no ubrzo je i to postalo nemoguće. Nahranila sam ga, okupala i promijenila mu pelene. Prvih nekoliko puta bilo je teško i fizički i emocionalno. Osjećala sam se kao da gubim muža, a on sebe. Vidio je sram u mojim očima kad sam mu skinula odjeću da ga prvi put okupam. Vidio je moje skrivene suze dok sam mu stavljala jastuke pod leđa da ne dobije čireve.”Je li ti ugodno ovako?”— Nego, Maro, idi radi svoje.– Što ti to sada znači? Ljubazno sam te zamolio….i onda tišina…Shvatila sam da to govori iz srama i povezala sam to s činjenicom da msramoti i da ne zaslužujem ni odgovor na svoja pitanja i nedoumice.
Neke noći nisam mogla spavati jer sam ga morala okrenuti na bok jer bi se budio od bolova jer bi kašljao i gušio se, a ja sam bila jedina koja mu je mogla pomoći. Ponekad bih sjedila na rubu kreveta, iscrpljena i nesigurna što dalje. Ponekad bih otišla od njega da plačem da me ne vidi. Nisam htjela da mu moj umor bude teret, ali on je sve znao.Najviše me boli što je i on patio zbog mene. Jer nemam vremena za sebe. Zato što sam ga izvukla iz kreveta, promijenila posteljinu, obrisala mu lice i ruke, a on je bez riječi gledao u neku točku. Jednom mi je rekao:”Znaš, najteže mi je što te ne mogu zagrliti i reći ti koliko mi značiš. Nemoj da se osjećam kao da ti upravo oduzimam život.” “
Plakao je kao dijete. Moje emocije su pomiješane, od veličine do očaja. Svaki crv gradi svoj put. Znao sam da mogu pobjeći od cijele priče kako bih se zaštitio, ali tko bih ja bio? Odustala sam od ideje, a ne od ideje. Tada sam shvatila koliko je važno da ga gledam ne kao bolesnu osobu, već kao nekoga koga volim. Počela sam ga podsjećati na sve naše zajedničke priče, pjesme koje smo zajedno slušali. Umjesto da igram ulogu majke pune ljubavi, pokušala sam ga dotaknuti ljubavlju i dati mu do znanja da je on još uvijek moj muž, moj partner, moj muškarac.Uloge su se mijenjale, ali ljubav nije nestala. Naučila sam biti njegovateljica, podrška i prijateljica, ali što je najvažnije – njegova žena.
- Ni ne primijetim kad prestajem biti ja. Kad sam prestala biti žena, žena, prijateljica. Kad su sve moje misli, svi moji pokreti, cijeli moj dan bili predani Njemu i Njegovoj bolesti.”Hej, seko, želiš li prošetati?””Ne mogu, Peter mora ručati””Mogu li ručati?”“Pa, neću ga ostaviti samog.”Ali ovo će trajati mnogo godina. Pronađite izlaz za sebe. Morate preživjeti.”…spustio sam slušalicu.Ljuti me kad ljudi ne razumiju moj život dadilje. Ne razumijem ljude kojima je stalo do mene. Mislio sam da sam jedini koji radi pravu stvar. S vremenom sam shvatio da sam bio u krivu.
Prvo su mi govorili da se čuvam, ali nisam ih poslušao. Kako sam mogla misliti na sebe kad je on nepomično ležao, ovisan o meni u svakom pogledu? Kako mogu uživati u bilo čemu ako se on ne može prevrtati u krevetu bez moje pomoći?Tako sam postupno prestala izlaziti, viđati se s prijateljima i raditi bilo što što nije imalo nikakve veze s njim. Dani mi prolaze u brisanju, hranjenju, ušuškavanju i pravljenju jastuka. Svaki moj pokret bio je usmjeren prema zadovoljavanju njegovih potreba, a svaki moj pokret bio je izgubljen između.
Rijetko se prepoznajem u ogledalu. Lice mi je bilo umorno, kosa neuredna, a nokti slomljeni. Prije sam vodila računa o sebi, svom izgledu, imala svoje male rituale, ali sada nemam vremena ni za ono najosnovnije. Ponekad ću sjediti na rubu kreveta i shvatiti da taj dan nisam jeo.A najviše me boli što osjećam da nestajemo i on i ja. Njega – jer ga je bolest malo po malo odnosila, a mene – jer sam se izgubila u ulozi njegovateljice i zaboravila da postojim kao čovjek. Više nisam bila sigurna gdje sam ja završila, a gdje je počela njegova bolest, a to jutro nešto nije bilo u redu.On je fin i veseo. Tražio je da ga obrijem i donesem mu novine.
Nije to bila nikakva ceremonija, jer već nekoliko godina nije bio raspoložen, pa nije ni čitao novine. Kao da je mislio da će mu laknuti i da ćemo prekinuti bol. Nisam znala što se događa, ali u mojim prsima bila je rupa, praznina koja kao da je vrištala i čekala da bude ispunjena.”Dušo, evo tvojih novina. Skuhao sam nam kavu. Sad ću ti donijeti jastuk da se na njega nasloniš.””Ne treba ti jastuk, možeš kupiti čokoladu, ja sam gladan”.Budući da prije nije imao posebne želje za hranom, dojurila sam i otkrila scenu koja mi je slomila srce.
Samo je sjedio, obrijan i dotjeran, ukočenih prstiju i pustio dušu. Nejao je bio miran, ali lice mu je bilo ružičasto i izgledao je sretno i nasmijano.Zatim sam bacio pogled na novine, gdje je on svojom rukom napisao:”Hvala ti na svemu što si učinio. Ne trebaš se toliko žrtvovati. Sada mirno popij kavu i zasladi se. Kad se ponovno sretnemo, ja ću te čuvati i štititi.Bio sam shrvan od bola. Valjda je tog jutra uzeo više lijekova nego što je trebao, ali nisam htjela loviti i istraživati, nisam ih imala. To je ono što on želi, točka.
