“Knjiga ‘Ispovest bivše iskušenice’ napisala je Marija Kikoć ne s namerom da je objavi, već pre svega za sebe, u terapeutske svrhe. Međutim, njena priča brzo je odjeknula i postala zanimljiva pravoslavnom delu čitalaca.”
Ovo je priča o djevojci koja je nekoliko godina živjela u poznatom ruskom ženskom samostanu, a njezina ispovijest utjecala je na svijest brojnih pojedinaca. Napisana iz perspektive prvog lica, knjiga istražuje temu koja nije široko shvaćena: život u suvremenom samostanu.
- Nudi mnoštvo intrigantnih zapažanja i razmišljanja o monaškom životu i paralelama unutar crkvenih organizacija. Posebno je važno da se jedno poglavlje usredotočuje na pojedince koji su ušli u samostan dovodeći sa sobom svoju djecu.”Kako smo se budile u 7, a ne u 5 kao sestre iz samostana, nismo imale pravo na dnevni odmor. Jedina prilika da sjednemo i opustimo se imala je za vrijeme ručka koji je trajao 20 do 30 minuta.
Tijekom dana smo se kao hodočasnici morali pridržavati uputa sestre koja nas je nadzirala. Ova sestra, novakinja Haritina, bila je druga najznačajnija osoba u samostanu, odmah nakon majke Kuzme, koju sam imao sreću upoznati. Iako je dosljedno bila ljubazna i imala vrlo ugodne manire, njezina je aktivnost također bila neprestano visoka, s vremena na vrijeme graničeći s agresivnošću. Ipak, ispod njezine blijedosive puti i podočnjaka oko očiju mogli su se razabrati znakovi umora i iscrpljenosti. Osjećaji su rijetko prelazili njezinim licem, s izuzetkom ustrajnog, suptilnog poluosmijeha.
Haritina nam je dodijelila razne zadatke za čišćenje i organiziranje, opskrbivši nas krpama i svom neophodnom opremom za čišćenje, osiguravajući da cijelo vrijeme budemo zauzeti. Njezina je odjeća bila vrlo osebujna: izblijedjela sivo-plava suknja koja se činila kao da je nošena godinama, jednako stara košulja neobičnog dizajna s poderanim detaljima od čipke i sivkasti šal koji je vjerojatno nekada bio crn. Ona je nadzirala “djecu”, što znači da je vodila blagovaonicu za goste i djecu, gdje su se hranili oni iz samostanskog skloništa, posluživali gosti i održavala slavlja. Haritina je uvijek bila aktivna, užurbana, raznoseći hranu uz kuhara i konobara, prala suđe, posluživala goste i pomagala hodočasnicima.
Mnoge od “majki” došle su ovde sasvim iznenada, uz zalaganje starca Vlasija iz manastira Borovo ili starca Ilije (Nozdrina) iz Optinske pustinje. Te se žene nisu bitno razlikovale jedna od druge; prije dolaska u samostan brojni pojedinci imali su stabilne domove i dobre poslove, a neki čak i visoko obrazovanje. Jednostavno su se našli na ovom mjestu u izazovnom razdoblju svojih života. Tijekom dana te su “majke” obavljale rigorozne zadatke usmjerene na poslušnost, često nauštrb svog zdravlja, dok su o njihovoj djeci brinuli nepoznati pojedinci u surovom okruženju azila.
- Često su se “majke” suočavale s posljedicama zbog lošeg ponašanja svoje djece. Ova vrsta prisile nastavila se sve dok djeca nisu sazrela i napustila sklonište, a tek tada su se mogli dogoditi benigni ili monaški činovi za “majke”.Opatica je zabranila Haritini da često posjećuje svoju kćer, tvrdeći da to remeti njezine dužnosti i može izazvati ljubomoru kod druge djece.Priče koje okružuju te “majke” često su me izazivale osjećaj ogorčenosti. One su rijetko bile primjeri problematičnih majki čiju je djecu trebalo odvesti i smjestiti u sklonište.
Samostani ne primaju alkoholičare, narkomane i beskućnice. Mnoge od tih žena nekada su bile tipične osobe s domovima i poslovima, često sveučilišne diplome, ali su se suočavale s izazovima u svojim obiteljskim životima sa svojim “muževima”, što ih je dovelo do traženja vjerske ekstaze.
Međutim, nisu li duhovnici i starješine namijenjeni usmjeravanju pojedinaca prema pravom putu i pomoći im da “vagaju svoje misli”? Nasuprot tome, događa se suprotno: žena s djecom zamišlja sebe kao buduću redovnicu ili asketu i pristupa svećeniku, koji joj, umjesto da je savjetuje da je njezino pravo postignuće u odgoju djece, daje blagoslov za ulazak u samostan. U nekim slučajevima čak ju prisiljava da prihvati takav blagoslov, tvrdeći da je u svijetu teško pronaći spas.
Kasnije se navodi da je žena svojevoljno odabrala. Međutim, što zapravo znači “rado”? Da li impliciramo da se pojedinci koji postanu dio sekti nisu pridružili svojom voljom? Ovaj pojam “spremnosti” prilično je uvjetovan. Iako možemo neprestano pohvaljivati samostanska skloništa, ona u osnovi nalikuju domovima za napuštenu djecu, nalik vojarnama ili zatvorima gdje su mladi štićenici zatvoreni u prostor samo s četiri zida.
Kako dijete poslati na takvo mjesto kad ima majku? Djeca iz tipičnih zanemarenih domova imaju mogućnosti za posvojenje, udomiteljstvo ili skrbništvo, posebno mala, jer su navedena u bazama podataka o posvojenju. Međutim, djeca iz samostanskih skloništa nemaju tu mogućnost – nisu evidentirana ni u jednoj bazi podataka. Kako je dopušteno poticati žene s djecom da uđu u samostan?
Zašto ne postoji zakon koji bi spriječio te takozvane “svećenike” i starješine, kao i opatice poput majke Nikole, da iskorištavaju pojedince za vlastito uživanje? Prije nekoliko godina donesen je propis koji redovnicama s djecom mlađom od 18 godina zabranjuje monašenje. No, to nije ništa promijenilo”, završava Maria svoju ispovijest.
