Život nekada kroji takve situacije da smo suočeni sa raznim izazovima i događajima, a takva jedna situacija se desila i ovoj ženi koja je javno podijelila ovo na društvenim mrežama.
Nisam očekivao da će život imati puno humora, ali zadnjeg dana sam to iskusio iz prve ruke. Kao babica, upoznata sam s najboljim dijelovima života drugih ljudi. Međutim, ovaj porod je bio potpuno drugačiji. Bio je to sraz prošlosti i sadašnjosti, vrijeme u kojem sam doživio bol za koju sam mislio da sam davno prevladao. Preda mnom je bila žena koju sam odmah prepoznao, žena koja me koštala svega što sam izgradio. Moj ju je partner napustio; nakon godina obećanja, planova i zajedničkih snova.
Sada sam ja trebao biti taj koji će joj pomoći da porodi dijete. Bio je tu, ali samo nekoliko metara od ulaza. Uzbuđeno je čekao svoje dijete da ga zagrli i podrži, žena koju je izabrao umjesto mene. Kad sam ga srela na hodniku, srce mi je zalupalo, ne od sreće, nego od boli. Njegov osmijeh, njegove nervozno stisnute ruke, njegove oči pune ljubavi… sve što sam ikad dobila od njega sada je bilo za nekog drugog.
Ponašao sam se profesionalno; to je bio moj posao. Ruke su mi bile mirne, riječi umirujuće, ali iznutra sam bila povrijeđena. Svaki njezin uzdah, kao i njegov glas u hodniku, podsjetio me na osobu kakva sam mogla biti, ali nikad nisam. Nisam mogao ne vjerovati da je ovo trebalo biti ja. Vidio sam da ovo dolazi. Posvetio sam mu pet godina. Pet godina se odrekla svega – od najobičnijeg doručka do svojih najvećih snova. Pričali smo o djeci, nazivali ih u šali, planirali gdje ćemo živjeti. Mislio sam da je ovo temelj vječnosti.
Onda je došla ona. Umjesto da nam pomogne, pobjegao je. Nije se mogao vratiti. On je birao koga je htio. Dok sam stajao uz nju, promatrajući je kroz najintimnije trenutke njezina života, osjetio sam njezin ponos zbog svojih sposobnosti i bol zbog svih njezinih gubitaka. U njezinim očima nije bilo žaljenja: možda me povrijedila više nego što sam se sjećao.
Zamoljen sam da šutim, poštujem kako bih joj mogao pomoći jer je to bila moja dužnost. Kad je čuo bebin plač, potpuno se slomio. Dojurio je, a lice mu je blistalo od radosti. Pogledao me, ali nije pokazao ništa. Kao da smo posjetitelji. Podigao je dijete, zagrlio ga i poljubio u čelo. Stajao sam u sjeni, blizu scene svojih snova.
U mislima su mi odjekivale njegove stare riječi: “Bit ćeš majka moje djece.” E sad, ova su djeca išla za mnom, ali ne za njima. Ovo nije odraz mog života, već odraz njihovog. S bolom sam shvatio da su ožiljci za koje sam nekoć mislio da su tako duboki. Unatoč boli, znala sam da ovo nije moj kraj. Bio sam ranjen, ali ne potpuno uništen. Moj san nije bio potpuno uništen, samo transformiran.
Moje je srce još uvijek imalo kapacitet za ljubav, ali sada sam znala da ne mogu dopustiti da netko novi preuzme njegovu zaštitu. Njegova odluka nije bila znak mog neuspjeha. Bio je to jednostavno znak drugačijeg puta, drugačije vrste rođenja, možda u meni, možda u meni samoj. Možda još nije moguće vidjeti ništa pozitivno u tome. Bolovi mogu potrajati mjesecima, čak i godinama da se povuku. Ali jedno znam: prošao sam kroz trenutak koji je mnoge mogao uništiti. Unatoč dubokoj frustraciji, ustrajao sam. Ovo je dokaz da mogu ovo preživjeti. Možda jednog dana, kada rane zacijele, shvatim da je rađanje života koji mi u ovom trenutku (trenutku kada pomažem…) zapravo početak vlastitog preporoda ne pripada.
