Danas smo za Vas pripremili jednu šokantnu ispovijest roditelja koji su otvoreno pričali o tome da su napustili svog sina i da su odlučili, kako kažu, da ga ne vole više.
Pripovijest čitatelju prenosi razumijevanje oca koji je, nakon višestrukih pokušaja pomoći sinu, donio tešku odluku da se udalji od sina kako bi sačuvao obiteljski mir i barem malo sklada u njihovim životima. Pripovijest prenosi čovjekovu tugu, ali i njegovu odluku da napusti svoje dijete u korist nasilnog, destruktivnog puta. Otac je otvoreno pričao o obiteljskim dogodovštinama tijekom djetetova odrastanja. Od djetinjstva se nose s njegovim problemima u ponašanju.
- Kad bi dječak imao slabe ocjene, roditelji bi ga dovodili privatnim učiteljima. Kad bi se upleo u svađe i svađe, upućivali bi ga psihijatru. Kada je počeo pokazivati neprijateljstvo prema mlađem bratu, zakazali su ga na terapiju, no to je rezultiralo time da nije dobio službenu dijagnozu. Čak i dok je bio u zatvoru zbog opijata, njegovi otac i majka i dalje nisu vjerovali u njega i htjeli su ga poslati u rehabilitacijski centar. Međutim, svaki put kad bi došlo do značajnog napretka, sin bi pronašao način da preokrene proces.
Često su ga promatrali kako napreduje, postiže visoke ocjene, a onda bi, čim bi roditelji poželjeli da nađe posao ili brine o kući, svojim inatom jednostavno sve uništio. Činilo se kao da kapitalizira svaki uspjeh kao sredstvo zastrašivanja svoje obitelji, a istovremeno kontrolira njihove emocije i strah. Otac je priznao da mu je najveći izazov bio dan kad mu je sin ponovno pritvoren, ovoga puta zbog sumnje da je planirao napad u školi na mlađeg brata, ali i majku, koja je također radila u školi.
Ovaj događaj je bio značajan jer je predstavljao trenutak kada su roditelji prepoznali da su iscrpili sve mogućnosti i da je njihov dom sada opasno mjesto za njih. Budući da nisu mogli kontrolirati svoj prijezir ili nasilje, njegovi su roditelji odlučili eliminirati svu komunikaciju. No, i ovim izborom pokazali su da mu nisu potpuno zabranili ulazak u prostoriju – dali su mu novac, ostavili mu šestomjesečni ugovor o najmu i omogućili pristup sredstvima namijenjenim fakultetu.
No, otac nije siguran hoće li se njegov sin ikada posvetiti obrazovanju ili riskirati krenuti ispočetka. Otac je u svojoj izjavi priznao da mrzi svog sina, ali je negirao da mrzi čovjeka kakav je postao. Ova rečenica sažima srž njegove patnje i razočarenja, jer još uvijek postoji ljubav prema djetetu koje je odgojio, ali nema razumijevanja starčevih postupaka koji ugrožavaju sigurnost ili sreću cijele obitelji. Odgovori na ovo priznanje bili su različiti;
Neki su roditelji zagovarali da nema potrebe praviti razliku između onoga što je potrebno i što je prikladno, jer su roditelji sve svoje resurse posvetili situaciji. Smatrali su legitimnim zaštititi sebe i svoje mlađe dijete, unatoč gubitku komunikacije sa svojim najstarijim sinom. Drugi su predložili da obitelj razmotri sljedeći korak, promjenu telefonskih brojeva i adresa e-pošte, kako bi se izbjegla mogućnost odmazde ili dodatne štete. Otac je svoju izjavu završio izjavama koje učinkovito opisuju njegov očaj – došao je do točke u kojoj nije bio siguran što učiniti sa svojim sinom i vjerovao je da neće pokazati suosjećanje prema majci ili bratu, čak ni u najtežim situacijama.
Zaključio je da je obitelj shrvana, bezuspješno su pokušavali sve. Ova je pripovijest potaknula mnoge na razmišljanje o granici roditeljske odanosti i predanosti. Koliko daleko roditelj treba prijeći da spasi svoje dijete? Kada dolazi trenutak kada se članovi obitelji trebaju odreći svoje mržnje, umjesto toga, trebaju sačuvati ostatak obitelji? Upravo je to pitanje koje prožima cijelu ispovijest. Očajni otac nije želio samo da se s njim suosjeća, već i da ga se razumije. Roditelji bi trebali shvatiti da ponekad nisu uspjeli razumjeti svoju djecu i da su njihova djeca imala put koji drugi pojedinci nisu mogli promijeniti. Poruka njegovog priznanja proizlazi iz koncepta da ljubav često uključuje napuštanje nekog drugog, čak i ako je to vlastito dijete, kako bi se sačuvali svi.
