Osnivanje porodice jednog dana je skoro svima glavni cilj u životu i teže ka tome. Međutim, to nije baš tako jednostavno da se ostvari kao što mnogi misle. Ova priča će da Vas uvjeri u to.
Branislav i Dušanka bili su čest bračni par iz šumadijskog sela. Živjeli su mirno, okruženi prirodom, tradicijom i vrijednostima koje su naslijedili od svojih roditelja. Posjedovali su mala imanja, nekoliko kokoši, psa i jedni druge. Njihov je brak bio miran, ali značajan narativ vjere i strpljenja. Desetljećima su očekivali dijete, ali sudbina kao da im je htjela proturječiti. Kada je Dušanka nakon gotovo deset godina braka napokon ostala trudna, u slavlju je sudjelovala cijela zajednica. U tom trenutku dijete nije bilo samo osobno zadovoljstvo, ono je predstavljalo i život, sredstvo za nastavak obiteljskog imena i pružanje pomoći svijetu.
- Trudnoće su bile lake. Dušanka je bila dobrog zdravlja, obilazila je liječničke ordinacije što je više moguće, a svi su jedva čekali prinovu u obitelji. Rođena je u hladnoj februarskoj noći. Na porođaj je pozvana babica Milica, koja je već rodila više žena u selu. Sve je išlo očekivanim tokom – sve dok nije došao trenutak kada je dijete morala otkriti roditeljima. Branislav se odlučio smjestiti u hodnik, sklopljenih ruku, bez riječi se molio. Kad su se otvorila vrata na ulazu u sobu, babica je držala dijete u rukama. Pogledala ga je, a zatim zastala, prije nego što je konačno rekla, s tračkom emocija u glasu: Mora da si moćan. Vaš sin je još uvijek smrtan, ali je rođen bez ruku i nogu.
Branislav i Dušanka ostali su zapanjeni. U tom trenutku vrijeme kao da se zaustavilo. Sve ono što su očekivali, pripremali… Dječja ljubav nije izgubljena, ali pritisak stvarnog svijeta bio je kao kamen na prsima. Počela su se postavljati pitanja: Kako će nastaviti živjeti? Kako bi ga odgojio? Hoće li ikada biti sposoban brinuti se za sebe? Međutim, ono što su vidjeli kao tragediju postalo je nevjerojatan dar. Dijete je nazvano Stefan. Iako su mnogi u selu imali svoje razloge zašto je to kazna ili prokletstvo, Branislav i Dušanka odlučili su da ne dopuste da im dijete bude nezadovoljno rođenjem. Posvetili su se Stefanu tijekom jednog dana s iznimnom količinom odanosti i brige. Umjesto skrivanja, neki su predlagali da ga se svaki dan pušta iz kuće.
Pokazali su mu blagodati svijeta, razgovarali s njim kao da je najzdravije dijete na poznatom svijetu. Već s dvije godine, iako nije mogao hodati niti uzimati predmete, Stefan je pokazao nevjerojatno znanje. Oči su mu uvijek bile pronicljive, inteligentne i znatiželjne. Stekao je sposobnost govora brže od druge djece. Njegovo pamćenje bilo je izvanredno i posjedovao je gotovo nadnaravnu sposobnost razumijevanja emocija i pojedinaca. Njegovi su roditelji pokušali stvoriti svemir koji nije bio sličan njemu. Uputili su ga kako da ga nahrani, odvede u kadu, presvuče i prenese u krevet s lakoćom koju nitko ne može razumjeti.
Kad je nastava završila, naišli su na novi problem: nijedna druga škola u okolici nije bila zainteresirana da ga uzme. Negirali su da postoje bilo kakvi uvjeti, da bi to dovelo do neke druge nestabilnosti, te da to nije praktično. Međutim, Branislav je ostao pri svom stavu. Pisao je, govorio, ispitivao. Kasnije se dogodio planirani događaj. Učiteljica iz grada, Jelena, otputovala je u njihovu kuću kako bi se izravno susrela s njima. Bila je inspirirana Stefanovom pričom, kao rezultat toga, pristala je podučavati ga samo zbog potrebe za pomoći, radila bi to svaki tjedan. Prvi sat koji je provela trajao je dva sata. Kad je otišla, provirila je u vozilo.
Taj dječak je sposoban sve shvatiti. Osim onoga što može postići, ima izvanredan mozak. Kasnije je rekla svom mužu. Od tog trenutka sve je postalo drugačije. Jelena mu je postala savjetnica, učiteljica i pouzdanica. Uz pomoć tehnologije, Stefan je dobio računalo s tipkovnicom koja se aktivira glasom. Počeo je pisati pjesme, priče, pa čak i učiti strane jezike. Do desete godine Stefan je savladao engleski jezik na konverzacijskoj razini. Vokalom i pokretima glave osvijestio je korištenje računala. Napisao je preko 30 kratkih priča koje su bile popularne u zemlji. Sudjelovao je u nekoliko programa koji su nastojali prikazati njegovu nevjerojatnu priču.
Oni koji su se prije zalagali za njegovo oslobađanje sada se smatraju inspiracijom. Umjesto sramote, ulio je poštovanje roditeljima i cijeloj zajednici. Stefan je svojim roditeljima u pubertetu izravno rekao: Nemoj nikad misliti da nešto puštam. Imam više prijatelja od većine ljudi – vas dvoje. Njegove su riječi bile slične lekciji. Branislav, koji je prije bio emotivan, a sada mu nedostaje strasti, tog dana ne može izbjeći plač. Na kraju je i Stefanov položaj porastao. Počeo je dokumentirati kratke filmove o životima osoba s invaliditetom, od kojih se prvi fokusirao na živote osoba s invaliditetom, ali ne kao žrtve, već se borio za ono što je smatrao svojim pravima.
Njegove su poruke bile jasne: Ne želim znati koliko pomoći mogu pružiti. U potrazi sam za šansom. “Ne smatraju me manje značajnim zbog nedostatka dodataka. Možda sam značajniji zbog stvari koje sam internalizirao. Svijet vas možda neće uvijek cijeniti. Morate se prepoznati i svijet će vas slijediti. Po cijelom planetu, ljudi su slali poruke slavlja, u potrazi za vodstvom. Neki su govorili da im je Stefan promijenio život, da su se zbog njega odlučili suočiti, a ne odustati, prebroditi depresiju.
Njegova snaga nije proizašla iz mišića, već umjesto toga iz sposobnosti da živi život unatoč nevoljama. U dobi od 18 godina dobio je posebnu protezu koja mu je omogućila kontrolu mehaničke ruke putem pokreta čeljusti. Bio je oduševljen, ali nikad nije rekao da mu “nedostaje”. Za njega su sve stvari koje je imao već bile dovoljne. Njegova je pripovijest sjajan primjer mjerenja života: ne stvarima koje se mogu vidjeti, nego tihim posljedicama volje, ljubavi i neodustajanja. Branislav i Dušanka, koji su porijeklom sa sela, htjeli su postati roditelji. Danas su zapažen primjer hrabrosti, dosljednosti i odricanja. Njihov sin, bez ruku i nogu, pokazao je svijetu da je snaga duha važnija od bilo koje fizičke prepreke.
