Priča o Mateu Parlovu nije samo sportska biografija, nego i svjedočanstvo o vremenu u kojem je jedan čovjek mogao prerasti ring i postati simbol čitave epohe. Više u nastavku …
Rođen u Puli, kao mladić je zakoračio u svijet boksa bez imalo slutnje da će mu taj put donijeti status legende. Sa šesnaest godina ušao je u dvoranu BK „Pula“ i već nakon nekoliko sezona postao prvak države. Njegov uspon bio je munjevit – evropske medalje nizale su se u Bukureštu, Madridu i Beogradu, ali trenutak koji ga je zauvijek upisao u istoriju bio je Minhen 1972. godine, gdje je osvojio olimpijsko zlato.
- Parlov nije bio običan borac. Njegova kombinacija hladne glave i vatrenog srca činila ga je posebnim. U ringu je bio i strateg i ratnik, čovjek koji je znao kada treba da udari i kada da čeka. Godine 1974. postao je svjetski prvak u amaterskom boksu, a prelazak u profesionalce samo je potvrdio ono što su mnogi već znali – da je riječ o borcu koji diktira tempo i ne dozvoljava protivniku da vodi igru. Vrhunac karijere došao je 1976. godine kada je na beogradskoj „Marakani“ osvojio evropsku titulu WBC prvaka, a zatim i svjetsku titulu, nokautom kojim je zapečatio status nepobjedivog.
Njegovi brojevi bili su impresivni – stotine amaterskih borbi i desetine profesionalnih, ogromna većina završena pobjedom. Ali ono što ga je činilo posebnim nije bila statistika, već način na koji je pobjeđivao. Bez teatralnosti, bez potrebe za dokazivanjem, često sa osmijehom koji razoružava. Zato se u narodu raširila izreka da su u Jugoslaviji postojala dva čovjeka s kojima se niko nije smio kačiti – Tito i Mate Parlov.
Ipak, izvan ringa Parlov nije živio kao mit. Bio je čovjek koji voli poeziju, muziku, šetnje gradom. Njegova najveća snaga bila je unutrašnja disciplina – moć da pokaže da istinska veličina ne mora da se demonstrira silom. Dok su mnogi sportisti gradili imidž na agresiji, on je birao mir i dostojanstvo.
U Beogradu, gdje je proveo značajan dio života, ostao je upamćen kao šampion bez trijumfalizma. Njegove izjave bile su više zahvalnost nego hvalisanje. U ringu je znao da izgradi strukturu meča – kontrolu distance, ritam, preciznu kontru – a van njega je gradio život u kojem su slava i medalje bile samo ukras, nikada suština.
- Parlovljev odlazak 2008. godine pogodio je čitav region. Njegova smrt bila je podsjetnik da šampioni ne traju vječno, ali da vrijednosti koje ostave iza sebe ostaju žive. Njegova filozofija bila je jasna: budi jak, ali nikada grub; budi najbolji, ali ne na račun tuđeg dostojanstva; budi šampion, ali i čovjek.
Ako bismo njegovu karijeru mogli sažeti u tri slike, to bi bili: olimpijsko zlato u Minhenu, pobjeda na Marakani i njegov smireni pogled izvan ringa. Ako bismo njegov život saželi u tri riječi, bile bi to: dostojanstvo, elegancija i samokontrola.
- Zato se ime Mate Parlova i danas spominje s poštovanjem. On nije bio samo prvak u sportu, već i u načinu života. Dok mnogi šampioni ostaju zapamćeni po brojkama i rekordima, Parlov ostaje zapamćen po stilu i karakteru. Njegova poruka ostaje snažna i danas: „Boks je bio posao, karakter je bio pobjeda.“
Mate Parlov nije bio samo heroj jednog vremena – on je i danas mjera prema kojoj mjerimo veličinu. Njegov život je podsjetnik da prava snaga leži u tome da ostaneš čovjek, čak i kada si najveći.
