Ljubica Petrović je živjela u maloj kući na rubu grada, vodeći skroman, ali miran život…..
U njezinoj svakodnevici bilo je mnogo ponavljanja, ali i mnogih sitnih radosti. Svako jutro, nakon što bi obavila svoje kućanske poslove, išla bi na tržnicu prodavati sapune koje je sama pravila prema receptu svoje majke. Iako nije bila bogata, imala je ogromno srce, uvijek spremno pomoći onima kojima je najpotrebnije.
- Jedan od tih ljudi bio je dječak kojeg je svakog dana sretnula na stepenicama crkve. Bio je uvijek na istom mjestu, u staroj jakni koja mu je bila prevelika, s rukama izvučenim iz džepova, pružajući tiho ruku. Ljubica ga nije poznavala, niti je znao njezino ime, ali svako jutro bi mu ostavila 100 dinara u ruci, govoreći: “Za doručak, dragi.” Iako nije imala mnogo, njena obična, svakodnevna gesta bila je njen način da pomogne, jer je vjerovala da nijedno dijete ne bi smjelo proći kroz život bez pomoći. Dječak nikada nije tražio ništa više, samo je klimnuo glavom u znak zahvalnosti.
Njihova tiha interakcija trajala je godinama. Svakog dana, Ljubica bi prolazila pored njega, ostavljajući novac, a on bi je, uz osmijeh, podsjećao da ipak postoji neko ko cijeni njezine male geste. Nikada nije saznala ništa više o njegovom životu, ali to joj nije smetalo. Smatrala je da je dovoljno to što ga je mogla vidjeti, pomisliti na njega i pomoći mu na svoj način.
- Međutim, život joj je ubrzo donio veliku tragediju. Njezin muž, Radomir, iznenada je preminuo od srčanog udara. Tri desetljeća braka bila su prekinuta u trenu, ostavljajući Ljubicu samu, nesposobnu da se nosi s tom prazninom. Tjednima je bila u tišini svog doma, a dani su postali teški i besmisleni. Nije imala snage da se vrati starim rutinama, nije išla na tržnicu, a ni na crkvu. Sjedila je sama, tražeći smisao u svojoj tjeskobi.
Tjedan dana nakon Radomirove sahrane, netko je pokucao na njezina vrata. Otvorila je, očekujući još jednu od tih običnih posjeta, možda od prijatelja ili susjeda, ali pred njom je stajao isti dječak, samo sada izgledao potpuno drugačije. Odjeven u urednu jaknu, s torbom u ruci i šalom oko vrata, izgledao je kao odrasla osoba. S ozbiljnim izrazom na licu, pružio joj je torbu. “Ovo je za tebe,” rekao je tiho.
- Kada je Ljubica otvorila torbu, unutra je bila mala vrećica s svježim voćem, cvijećem i čokoladom, a na vrhu je bila cedulja na kojoj je pisalo: “Ne znam kako da ti zahvalim. Hvala ti što si svakog dana bila uz mene, što si me uvijek podržavala. Sada želim biti tu za tebe. Nikada te neću zaboraviti. Tvoj Marko.” Ljubica je bila zatečena. Suze su joj krenule niz lice, bez obzira koliko pokušavala da ih zaustavi. Dječak kojeg je godinama pomagала sada joj je uzvratio ljubaznost na način koji nije mogla ni zamisliti.
Pozvala je Marka da uđe, ponudila mu čaj, i to je bio prvi put nakon Radomirove smrti da je osjetila utjehu u svom domu. Marko, sada smireniji, bio je uvijek tu, dolazio je vikendom, pomagao oko dvorišta, slušao njezine priče i donosio svježinu u njezinu usamljenost.
- Marko je, kako su kasnije saznali, bio smješten u domu za nezbrinutu djecu. Iako je bio mlad, imao je duboko razumijevanje o zahvalnosti i ljudskoj toplini. Ljubica mu nije bila samo osoba kojoj je pomagala, ona je bila osoba koja mu je bila svjetionik u njegovim najmračnijim trenucima. Njihov odnos postao je poput obitelji.
Godinu dana kasnije, Ljubica je odlučila napraviti oporuku. Svu svoju imovinu — skromnu kuću, dvorište, radionicu — ostavila je Marku. “Ovo dijete je čuvalo moju dušu”, rekla je tiho svojoj susjedi. “Dok su drugi okretali glavu, on je bio tu. I nikada mu neću zaboraviti.”
- Ova priča o Ljubici i Marku nas podsjeća na to da ponekad, najmanji i najtiši gestovi ljubaznosti mogu imati najveći utjecaj, ne samo na one kojima pomažemo, već i na nas same. Marko je bio dječak u nevolji, ali s dubokom, neiskvarenoj duši, a Ljubica je bila ta koja mu je pružala podršku. U trenutku najveće tuge, Marko joj je uzvratio ljubaznost, podsjećajući nas da ljubav i pažnja koje pružamo mogu biti sjeme za nevjerojatne promjene u životima drugih.
