Danas se prisjećamo jedne priče koja je bila aktuelna a radi se o situaciji sa sahrane jednog čovjeka u mjestu Rogoznica kada se desilo nešto jako neobično što je uznemirilo prisutne.
Nedavni sprovod na mjesnom groblju rezultirao je raspravom koja će se još dugo voditi. Počelo je normalno, s tišinom i svečanošću kakvu takve prilike zahtijevaju. Mještani su se okupljali kako bi ispratili posljednje počivalište svog sugrađanina, atmosfera je bila ispunjena tugom, tišinom i poštovanjem. No, u trenutku završetka sprovoda, a svi su očekivali svećenikov glas, začulo se nešto što je prestrašilo prisutne. Oni koji su se nalazili u blizini groba kasnije su primijetili da je to bio zlokoban, dubok zvuk, sličan vrisku koji je bio pomiješan s krikom.
- Nastala je mirna tišina, praćena šaputanjem među gomilom. Neki su to smatrali prirodnom pojavom, odrazom vjetra s planina, dok su drugi smatrali da je nadnaravna. Proživljena tuga pretvorila se u mješavinu straha i iznenađenja. Starija žena koja je pokojnika poznavala cijeli život ispričala je da nikada prije nije čula sličan zvuk na groblju. Činilo se kao da je zemlja progovorila, šapnula je držeći svoju krunicu u drugoj ruci. Ljudi su počeli konzumirati supstancu, doživljavajući je kao da sudjeluju u trenutku koji nije lako razumjeti. Svećenik, koji je u tom trenutku trebao nastaviti obred, zastao je i odvojio nekoliko sekundi za govor.
Bilo je očito da je ono što se dogodilo i njega razljutilo, ali je ipak posvetio svoju molitvu s pouzdanjem i staloženošću. Glas mu je bio tipično tiši nego inače, ali upotrijebio je točno isti ton dok je rješavao barem dio napetosti između prisutnih. Obično su se priče brzo ispričale i proširile selom. Dok su neki mještani smatrali da se radi o običnoj prirodnoj akustici, zvuk koji nastaje spuštanjem lijesa i dodirom drvene daske s tlom smatrali su znakom s druge strane. U tim slučajevima ljudska kreativnost i strast imaju značajan utjecaj na iskustvo.
Nakon dženaze, džematlije su se vratile u svoja prebivališta, ali se narativ o “promuklom glasu” i dalje popularizirao. Kasnije te večeri, u lokalnom quán-baru, svi su razgovarali o iskustvu. Neki ljudi su rekli da su čuli jasan jecaj, dok su drugi tvrdili da je to jednostavno bio zvuk vjetra, treći su poricali da su osjetili hladan nalet zraka koji je dopirao do njih s vrha glave. U malim gradovima svi su svjesni jedni drugih i vjerovanja i tradicije svojih predaka, o tim se događajima lako raspravlja i postaje legenda.
Ljudi su sugerirali da bi to moglo značiti da se pokojnik nije pripremio za odlazak, da njegov duh još uvijek komunicira s njegovim voljenima ili da je to zamišljeno kao poruka njima. Drugi su pojedinci bili logičniji, usredotočili su se na jednostavan fizički fenomen udisanja zraka, napuhivanja ili škripanja. Međutim, jedna je istina očita: trenutak je imao značajan utjecaj na sve prisutne. Oni koji su sudjelovali u događaju kažu da nikada neće zaboraviti izraze lica svojih sugrađana niti težinu tišine koja je prekrila groblje nakon jezivog zvuka.
Prolazak smrti i rastanak uvijek je povezan s jakim emocijama, svaka neobična pojava u tim trenucima ostat će zauvijek ugrađena u kolektivno sjećanje. Rogoznica će dugo pričati o ovom događaju jer je tugu, strah i tajanstvenost spojio u jedinstveni trenutak. Jednog dana, možda će biti dostupno racionalno objašnjenje, ili će sve ostale stvari biti trajno zapamćene kao znak koji je došao s one strane.
Međutim, jedno je vidljivo: prisutni pojedinci doživjeli su jedinstven osjećaj, nešto što je teško riječima opisati. Neki ljudi će pokušati sve objasniti kroz znanost, dok će drugi to shvatiti kao duhovni katalizator da je život prolazan, a smrt samo novi ulaz koji se otvara.
