Život zaista piše najuzbudljivije romane i ono što se u stvarnosti dešava ljudima malo koji scenarista bi mogao da osmisli. Danas govorimo o odnosu između odrasle djece i ostarjelih roditelja.
U mirnoj, gotovo kinematografskoj slici, stariji čovjek stiže do vrha svoje dnevne sobe u svom demode kaputu. Ispred njega su sinovi Michael i Emily, koji su prisutni, kao i djeca koja su zaigrana i nesvjesna ozbiljnosti situacije. Značajne su izjave roditelja – poruka da on više nema svoj dom kao dio njihovog. Dječak, koji je ranije naučio prve korake svog oca, sada mu govori da je njegovo mjesto u kući zauzeo netko drugi. Starac im je želio svima objasniti – kako je radio tri različita posla kako bi svojoj djeci priuštio fakultet, kako je prodao svoj kamion da bi kupio svoj prvi automobil i kako ga je naučio voziti bicikl i popravljati stvari po kući.
Umjesto riječi, samo kratka šetnja i povratak u svoju sobu da sredi stvari. Petnaest minuta nakon toga stoji sam na pločniku ispred kuće. Jesenji mu vjetar skida kapu s glave, lišće mu leprša pod nogama, a nitko mu ne priznaje prisutnost niti se s njim oprašta. To je trenutak kada se nešto u njemu trajno mijenja. Te večeri sklonio se u motel u blizini autoceste. Leži na krevetu, s kuvertom ušteđevine u ruci koju je desetljećima skupljao za sina i unuke. U grudima mu se miješa bol i ponos; bol je povezana s odbijanjem, ponos proizlazi iz činjenice da je unatoč odbijanju uspio osigurati sigurnost svojih pacijenata. Međutim, on razmišlja o stropu do jutra, prepoznajući da je ovaj novac sada posvećen drugima. Po prvi put se odrekao vlastitog života.
Sljedećeg jutra posjećuje banku. On stvara novi račun sa svojim imenom, prenosi sav novac na ovaj račun i zatvara stari račun kojem je Michael imao pristup. “Siguran koliko može”, odgovara bankarici kada ga ona pita je li siguran. Za njega je taj čin simbol oslobođenja: on vraća svoje dostojanstvo i kontrolu nad vlastitim životom. Prema pisanju “Blica”, broj starijih osoba u Srbiji je značajno porastao, a oni sada žive iu stambenim i finansijski autonomnim zajednicama (izvor: Blic). Ovaj scenarij služi kao primjer kako se može početi iznova u kasnijim godinama. Višestoljetno zdanje na rubu grada locirano je u potrazi za zdanjem prethodne noći.
Bio je zanemaren, ali je posjedovao dvorište i šupu koja je služila kao prostor za novu kreaciju. Plaćanje je isključivo gotovina, a renoviranje kreće odmah. Sljedećih tjedana radit će od jutra do mraka: žbukati, krpati, saditi cvijeće. Susjedi ga sa zanimanjem promatraju, a neki će mu i pomoći. Otkako mu je supruga umrla, osjeća svrhu. Njegov izbor da sredstva posveti sebi pokazuje da ponos i novi početak nemaju krajnji datum. Kad je kuća puna plina, otvorit će vrata i pozvati okolinu na veliko slavlje na terasi.
- Dolaze svi: mladić kojeg je upravo susreo, vlasnik lokalne trgovine koji mu je ponudio popuste na zalihe,stariji muškarac i žena. Atmosfera podsjeća na zaboravljene kvartovske običaje koji su se okupljali bez novčane dobiti, već radi zajedništva. Kako pišu “Večernje novosti”, ovakva scena nije neuobičajena u manjim krajevima Srbije, zajednica i dalje održava duh zajedništva i dobrosusjedske pomoći (izvor: Večernje novosti). Stariji čovjek postaje dio te male zajednice, a kroz zajednicu se prenosi narativ o “čovjekovoj” obnovi stare zgrade. Jednog dana, Michael će stići na njegov ulaz. Nesiguran je i pomalo mu je neugodno. “Tata, čuo sam što si učinio”, kaže. Emily je smještena pokraj njega i drži djecu za ruke. “Ispričavamo se”, kaže ona tiho, dok djeca gledaju svog oca spuštenih očiju. Pozdravi ih i mirno kaže: “Moje prebivalište je ovdje.” Ako ste zainteresirani da me vidite, ulaz je slobodan.
Međutim, nikad neću spavati u rezidenciji u koju se ne smijem vratiti. To je trenutak kada granice, koje su prije bile neprimjetne, postaju očite i čvrste. Od tada su djeca sudjelovala u igrama vikendom u dvorištu koje je njihov djed posvetio i obrađivao. Oni se penju na stablo koje je uzgajao, uče kako graditi brvnare i preuzimaju priče iz njegovog postojanja. Sada ih poučava osim vještinama, usađuje im i poštovanje, dostojanstvo i ljubav prema radu. Portal “Danas” navodi da stariji u Srbiji sve više preuzimaju ulogu školovanja unuka, održavanja obiteljske tradicije i veza.
Kao rezultat toga, ovaj čovjek također služi kao stup obitelji na drugačiji način – ne kroz zajednički krov, već kroz konkretan primjer i slogu. Naposljetku, Michael mu priznaje: “Tata, sada razumijem da si ti bio temelj ove obitelji. Cijenim što si nam objasnio što znači biti dostojanstven. Starac mu jednostavno dotakne rame rukom. Nedostaje mu gorčine, umjesto toga ima osjećaj zadovoljstva što je pronašao svoj sklad i što su lekcije koje je podučavao napokon isporučene onima kojima su bile namijenjene. Ovo pripovijest pokazuje da djeca mogu dobiti najveći dar od svih: ne novac ili krov nad glavom, već primjer hrabrosti i samopoštovanja.
