Vjenčanje bi trebalo biti svima jedan od najljepših dana u životu, ali postoji veliki rizik od toga kako će se sve odviti taj dan. Danas Vam otkrivamo jednu priču koja je u svoju ruku i zanimljiva.
Raspravljamo o jedinstvenoj i nepoznatoj tradiciji specifičnoj za Vlahe, crnoj svadbi. To je ceremonijalni protokol koji je šira javnost redovito prihvaćala, a u medijima je često prikazivan kao jeziv ili neugodan. Međutim, ispod toga krije se dugogodišnja praksa i način na koji zajednica pokazuje svoju odanost, odanost i privrženost pokojniku. Crna svadba slavi se kada mlada osoba koja se inače nikada ne bi udala, iznenada umre. Nakon što obitelj pokojnika odluči proslaviti simbolično vjenčanje za njih, tradicija koja se prije izvodila tijekom sprovoda sada se češće izvodi nakon njega.
Ideja je da se pokojniku dodijeli brak koji mu je bio uskraćen tijekom smrti. Ako su imali supružnika ili supružnike, sudjelovali bi u ceremoniji i ostali u simboličnom braku s pokojnikom godinu dana. Tijekom tog razdoblja nisu smjeli stupiti u novu romantičnu vezu jer bi se to smatralo izdajom. Ako partner to nije htio učiniti, bliski prijatelji ili članovi obitelji preuzeli bi odgovornost. Ceremonija u cjelini nije uvijek bila istog opisa.
Povremeno je bilo potrebno jednostavno posjetiti grob, ali drugi put se činilo da se radi o formalnom vjenčanju – mladenka u svečanoj odjeći, svatovi, glazba i povorka. Nedostajao je sklad: umjesto radosti, uobičajeni su bili tuga i žaljenje. To je pokazalo agoniju gubitka mladog života među Vlasima, kao i vjerovanje da simbolično vjenčanje održava vezu između živih i pokojnika. Obilježen je i kraj ovog običaja – takozvani propast crnih svadbi. Etnolog Repedžić imao je priliku promatrati to kao student 2004. u mlavskom selu Rašanac kod Petrovca.
Opisuje kako je obitelj organizirala proslavu u čast mladića koji je preminuo godinu dana ranije. Ulaz u kuću bio je ukrašen cvijećem koje se povezivalo sa srećom, ali atmosfera je bila ispunjena tugom. Mlada dama koja je pristala postati supruga pokojnika na godinu dana bila je posvećena simboličnom pravilu odanosti, jer je raskidanje crnih svadbi značilo da sada može biti oslobođena svoje obveze da služi pokojniku i preuzme njegov život. Repedžić je rekao da je marširajući slijed izgledao kao svadbeni marš: predvodnik, mladenka, glazbenici, sudionici vjenčanja, članovi obitelji i mještani hodali su stazom do groblja. Umjesto vike i smijeha, čule su se tužne i emotivne trube.
- Kada je zastava postavljena na spomenik i poderana, slavlje je bilo završeno. Kasnije je održana komemoracija, nakon čega je uslijedilo kolo, a baka pokojnika pokušala je osvijetliti svijeću baterijskom lampom. Kada je glazba prestala, rečeno je da je crna svadba završila. Ono što ovog etnografa prvenstveno brine je strastvena i predana priroda cijele ceremonije. Unatoč boli, svaki aspekt je pažljivo razmotren, svaka riječ je trebala biti zapamćena.
Također je priznao da mnogi mediji netočno ili neozbiljno prikazuju tradiciju, dodajući komponente koje zapravo ne postoje. Kaže se da je to štetno za kulturu i njezine građane, koji vjeruju da je njihova kultura dio njihove baštine. Mračna svadba, koja se promatra bez pristranosti, sastavni je dio nematerijalne kulturne baštine Vlaha. Nije to jedini primjer slične religijske prakse: slične ceremonije za pokojnike bile su prisutne u Rimskom Carstvu, a spominjanja o njima možemo pronaći u antičkoj književnosti.
Orfej je pokušao vratiti svoju Euridiku iz carstva mrtvih pjesmom koja je demonstrirala povezanost života i smrti te ljudsku želju za očuvanjem ljubavi i sjećanja. Danas se ta praksa gotovo zanemaruje. Društvene promjene, ekonomske i političke promjene, kao i modernizacija, sve je to utjecalo na njezin propast. Jezik i tradicionalne tradicije postaju sve manje uobičajeni, a kao rezultat toga, dio kulturne baštine se rasipa. Zato je Repedžićevo izvješće značajno: ono pokazuje da su popularni naslovi koji prate senzacionalne priče zapravo sastavljeni od istinskih emocija, boli i ljubavi zajednice prema pokojniku. Mračno vjenčanje, koje se danas rijetko održava, još uvijek služi kao snažna analogija za gubitak i čast. Ima obično, svakodnevno značenje koje je u biti neupadljivo u svom izvornom stanju – to je prikaz ljudske želje da prevlada smrt, ceremonijalnim i simboličkim sredstvima.
