Ovaj mladić je podijelio jednu priču koja je pomalo i potresna, a u kojoj je on otkrio da njegov djed zapravo nije škrt čovjek. Naime, kako tvrdi, čitav život je mislio da je njeg djed škrtica, a ovo ga je uvjerilo u suprotno.
Djedova profesionalna karijera bila je diljem svijeta, posvetio se napornom radu, daleko od doma i obitelji. U zemlju bi se vraćao tek nakon što bi primio plaću, koja je obično iznosila oko 500 eura mjesečno, što je značilo stabilnost. Međutim, unatoč svojoj sigurnosti, nikada nije izrazio želju da novac podijeli s bilo kim, uključujući mene ili ostatak obitelji. Kao dijete često sam tražio sitnice – novac za slatkiše, novi strip ili malu količinu dodatnog džeparca za trošenje.
Svaki put bi me prekinula ista izjava koju bih na kraju prezirao: “radi i zaradi novac”. Nitko mi ga nije dao. Neko vrijeme sam ga zbog toga smatrala hladnim i neinteligentnim. Što se mene tiče, nedostajalo mu je strasti i razumijevanja potrebnog za razumijevanje dječjih želja i malih zadovoljstava. Izbjegavala sam ga. Činilo se da njegov nedostatak riječi na mene nema nikakvog utjecaja, njegovom pogledu nedostajala je svrha, a ja sam se počela ljutiti jer nisam mogla razumjeti.
Završila sam školovanje, upisala se na fakultet. Pokušavala sam dati sve od sebe, borila sam se da ne tražim pomoć. Povremeno bih odustala, ali sam se ipak probijala naprijed jer sam mislila da nema alternative. Kad sam stekla diplomu, obitelj je sudjelovala kako bi proslavila ovaj značajan događaj. Djed je, naravno, stigao, ne mijenjajući svoje ponašanje – zadržao je svoj seriedad, ostao je tih i progovorio samo nekoliko riječi u svom starom kožnom koferu.
Ista osoba koja se davno pojavila pred njegovim nogama, kao da ga je život odvratio. Pozdravio me je, kako je uobičajena praksa, bez ikakvih emocija. Samo mi je pružio rame. Pozdravio me je imenom i kratko rekao: Da te zadržim. posao. Novac je bio procijenjen na 10.000 eura. Novčanice su bile uredno složene i pažljivo održavane. Nisam mogla govoriti. Promatrala sam njega, zatim ruksak, pa natrag.
Kasnije je prvo govorio o nedostatku novca koji je smatrao potrebnim, a zatim je rekao nešto što me dublje pogodilo od bilo kakvog nedostatka novca ili kritike: Svaki mjesec uplaćuje 10 eura na svoj bankovni račun. Od prvog dana sam odlučila povući novac. Nisi bila svjesna toga, ali uvijek sam odbijala da te pustim da odeš, rekla sam da umjesto ne, samo za kasnije. Namjeravala sam ti dati tvoje. U ovom slučaju, sve mi je postalo očito. Sva odbijanja, uključujući i dosljedan nedostatak odgovora i ozbiljnosti, nisu pokazivala hladnoću. Koristila su se kako bi pokazala svoju zabrinutost.
Nije shvaćao riječi “Volim te”, ali je znao kako šutjeti dok plaća 10 eura. Svaki mjesec. Zauvijek. Svaki pogled koji mi je uputio, svaka pauza bila je očitija. Shvatila sam da me ne pokušava zaštititi od opasnosti koje su preda mnom, već me naučiti kako cijeniti trud koji je bio potreban. Umjesto da se preda, pripremao me je za pravu priliku. Taj je novac imao značajnu ulogu u pomoći.
Predstavljao je obećanje koje će ostati predano dugo vremena. Ta torba, koja je prije funkcionirala kao običan, svakodnevni odjevni predmet, sada je imala veće značenje od pukog spremnika strpljenja, odanosti i brige kojem je nedostajalo dokazano postojanje. Od tada sam ga viđala u različitim situacijama. Više nije funkcionirao kao stariji čovjek koji mi nikada nije platio ni lipe za kusur.
Funkcionirao je kao moj tihi pomagač, stup koji je, bez preuzimanja proaktivne uloge, izgradio moje temelje. Naučila sam da je ljubav mala. Ne mora biti verbalna ili fizička. Povremeno će se pojaviti: u mraku, tijekom svađa, za 10 eura mjesečno odvojenosti, u posudi koja čeka da se pronađe prava prilika. Moj djed je posjedovao svo znanje. Prepoznao je moju važnost.
Razumio je. Naložio mi je da te spustim, inače ne bih imala pojma kako se uzdići. Znao je da će doći dan kada, bez ikakvog dodatnim riječima, odrekao bi se onoga što je godinama održavao – meni. Danas, kada ga promatram, više ne vidim starijeg čovjeka sa strogim pravilima. Promatram najinteligentniju osobu u svom životu. Primjećujem ljubavnu priču koja nije zahtijevala priznanje. I to je najvažnija, najkorisnija lekcija koju sam mogao steći.
