Smrt je neizbježna i zasigurno najveća bol koju osjetimo kada izgubimo dragu osobu. Sve nakon toga što se dešava, poput običaja i slično, samo dodatno podsjeća na gubitak koji smo doživjeli.
Lydia nikada nije očekivala da će dan očeva sprovoda biti prilika da se cijeli njezin život preokrene. Pretpostavila je da poznaje svog oca, tihog, strogog, ali časnog čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio očuvanju sigurnosti i dobrobiti svoje obitelji. Njihov odnos nije bio pretjerano sentimentalan, ali u Lydijinim očima on je uvijek imao značajnu ulogu u obitelji, čovjek čije su riječi bile važne.
Međutim, sve je pošlo po zlu kada su joj prišle tri anonimne žene dok je stajala kraj nedavno iskopanog groba. Dan je bio oblačan i tmuran, kao da prirodna ljepota planeta pati s njom. Pridržavala je majku maramicom, ali nije shvatila da će uskoro postati emotivna zbog gubitka voljenog djeteta, već će umjesto toga morati plakati sama. Sva su im lica bila ozbiljna, ali ne na tužan način – više kao da su nosili teret izjave koju su morali dati. Ispričali su se zbog tvog gubitka, rekla je najstarija od njih, ali imaju nešto za tebe. Tvoj otac nije bio ono što si očekivala.
Lidijino srce počelo je brže kucati. Nije shvaćala o čemu se raspravlja, a ozbiljnost teme uzrokovala je nelagodu u svakom dijelu njezina tijela. Tvoj otac… bio nam je suprug, rekla je drhtavim glasom druga žena, mlađa od nas. Dao je obećanje svakoj od nas: živjeti, voljeti i imati obitelj. Lydia ih je gledala s potpunom zbunjenošću. Mislila je da to izmišljaju, da je to bolesna šala. Međutim, treća žena pustila je ruku i pokazala prethodnu sliku: na njoj je njezin otac, u pozi punoj ljubavi, držao dijete koje nije njegovo.
Ovo je moje dijete, rekla je tihim glasom, “tvoj polubrat.” U ovom slučaju, svo njezino znanje o ocu bilo je uzaludno. Promatrala je kako se zemlja pomiče pod njezinim nogama. Sjećanja – ručkovi koje su zajedno imali, njegove preporuke, njegov sjajan pogled, sve je to odjednom postalo beznačajno. Njezina majka stajala je nekoliko koraka dalje, s njom blijeda i ukočena, sve je čula.
Pogledala je Lidiju, ali je odbila komentirati. Nakon toga, Lydia je shvatila da njezina majka ima više znanja nego što je ikada priznala. Dok su žene odlazile, Lydia je ostala kraj očeva groba, sama s mnogim brigama. Tko je bio čovjek kojeg je pokopala? Je li njegova jedina izjava bila točna? Je li bio istinski posvećen svojoj obitelji ili je jednostavno bio upleten u njihovu obmanu?
Tijekom sljedećih nekoliko dana počela je istraživati prošlost – stare dokumente, slike i pisma. Svaki nagovještaj vodio je do istog otkrića: njezin otac je desetljećima živio dvostruki život. Imao je tri supružnika, tri obitelji i tri prebivališta. Svi su ga prepoznavali pod različitim nadimcima, svi su ga obožavali, a on se pretvarao da je mamac za sve njih.
Šok se pretvorio iz ljutnje u gađenje, a zatim u šok. „Kako si to mogao postići?“ Na grobu ga je upitala. „Kako si nas sve mogao prevariti?“ Međutim, između suza i ljutnje, počela je osjećati još jednu emociju: tugu, ne samo za ocem, već i za čovjekom za kojeg je vjerovala da ga poznaje.
Nije znala treba li suosjećati s njim ili ga treba trajno ukloniti iz svojih misli. Više nije vidjela te tri žene, ali njihove su joj riječi ostale u sjećanju danima. Njezin otac, koji je pokopan uz nju, zapravo je bio stranac sa skrivenim tajnama koje su uništavale sve što je susretao.
Tog dana, tijekom očeva sprovoda, Lidija je pretrpjela više od samog gubitka roditelja: izgubila je i iluziju, djetinjstvo, vjeru i dio sebe. Unatoč želji da ga počasti dobrim imenom, riječi tih žena ponavljale su joj se u mislima, što ju je navelo na ogorčenje. Sada je shvatila: muškarac kojeg je pokušavala ožaliti nije bio otac kojeg je voljela, već laž u koju je vjerovala cijeli život.
