Ljudi često odlaze iz svog rodnog kraja u potrazi za boljim životom i izgube vezu sa bliskim osobama i porodicom. Kada se jednom vrate mogu ih dočekati razna iznenađenja.
Raspravljamo o narativu koji nalikuje poslovnoj priči, ali u svojoj srži sadrži ljudsku lekciju o obitelji, ljubavi i vrijednosti koju novac ne može zamijeniti. U najosnovnijim riječima, radi se o putu bogataša od hladne daljine do udobnosti doma, o povratku korijenima koje je dugo zanemarivao. Sebastián Ferrer bio je poznat na tri kontinenta: bio je tajkun koji je gradio tvrtke od čelika i stakla, a iz skromnog sela u Čileu uzdigao se do simbola trijumfa.
Bio je obdaren milijunima, ali mu je nedostajalo ono najvažnije – udobnost i toplina doma svojih roditelja. Umjesto susreta, plaćao je novcem. Umjesto da izrazi svoju ljubav zagrljajem, slao je račune sa 6 nula. Nisam vidio svoje roditelje, Manuelu i Carmen, godinama. Shvatio je da im prethodni dom prokišnjava, da mu majka štedi novac za lijekove, da mu otac više ne može raditi u obrtničkoj radionici.
Njegov odgovor bio je poslovan: dao je svom rođaku Javieru 500.000 dolara i naredio mu da izgradi novu rezidenciju, najimpresivniju u selu. Vjerovao je da je ispunio svoju misiju kao sin. Međutim, život nalikuje nebu iznad Anda i karakteriziraju ga neredovite oborine. Kad je jedan od njegovih zadataka u Aziji propao i prvi put je ostao sam na 48 sati, osjetio je nešto što je nadmašilo sav gubitak – nostalgiju i krivnju.
- Bez strategije, sjeo je u automobil i otputovao u selo koje je nekoć smatrao svojim domom. Kiša ga je pratila cijelim putem, a svaka kap kiše na prozoru predstavljala je mladića koji se zavjetuje svojoj obitelji da više nikada neće iskusiti hladnoću. Dolazak u selo bio je iznenadni šok. Umjesto blistave nove rezidencije koju je očekivao, naišao je na staru, trošnu drvenu kuću koja se mučila na kiši.
Osim toga, njegovi roditelji bili su u kišnom području, a njihove stvari bile su razbacane po ulicama. Bili su protjerani. U trenutku bijesa i skepticizma, Sebastián je saznao istinu: Javier je lagao svojim roditeljima. Umjesto da sagradi kuću, potaknuo ih je da potpišu ugovor o otplati kredita. Sav novac je izgubljen u njegovom džepu, a roditelji su ostali bez ičega. Sebastiánova vjera se raspršila. Njegove financije, njegov ego i njegovo rješenje za sve bili su prazni.
Nije uspio doći na lokaciju kako je trebalo, a jedina stvar koju je poslao pretvorena je u jamu. Međutim, tog dana po kiši odlučio je da neće dalje bježati. Platio je dug, zaustavio deložaciju i predao Javiera policiji. Međutim, stvarna kritična točka nije bio novac koji je platio za to, već stvari koje je rekao roditeljima: „Oprostite mi. Pretpostavio sam da ću sve moći riješiti novcem. Osim toga, izgubio sam najvažniju stvar.“
Zagrljaj s majkom bio je prvi pokazatelj onoga što je gradio godinama – zid između sebe i obitelji – počeo se rušiti u njemu. Sebastián je odlučio ostati. Počeo je graditi, osim nove kuće za svoje roditelje, i novi ugled za cijelo selo. Umjesto odijela, nosio je traperice i čizme, pomagao je obrtnicima, smijao se s prijateljima i popravljao mjesto koje je prethodno napustio. Nazvao ga je Zaklada Manuel i Carmen, po svojim roditeljima, koji su željeli ime koje predstavlja njihov ponos, a ne ime koje predstavlja njihovu ljubav. Kasnije je selo potpuno zaboravljeno.
Nove kuće pojavile su se poput svjetionika ispod Anda, djeca su ponovno trčala ulicama, a Manuel i Carmen svako jutro su dočekivali zaposlenike kavom i osmijehom. Sebastián je jeo na klupi ispred njihove nove kuće i prvi put nakon dugo vremena osjetio je mir. Sada razumijem, mama, rekao je. “Novcem se može kupiti kuća… ali dom se gradi s duhom.” I u toj rečenici naučio je sve svoje životne lekcije.
