Veliki broj ljudi u svijetu kao profesiju izabere da služi svojoj domovini kao vojnik a to u većini slučajeva znači i odsustvo od kuće i razdvajanje od porodice i najbližih ljudi.
Povremeno, ulaz u dom nije ugodno iznenađenje, već trenutak kada shvatimo da moramo popraviti ono što cijenimo i da je to mjesto gdje se nalazi najveća hrabrost. Nakon dvije godine službe, narednik Marko Petrović promatrao je svoj povratak kući. Putovanje vlakom kroz tmurnu zemlju činilo se beskrajnim, njegovo srce kucalo je na svakoj stanici.
U ruksaku je nosio dva mala predmeta koja su bila plišana za njegovu kćer i medalju za sina: jedan od njih bila je plišana igračka za njegovo dijete. Mali znaci, ali u njegovim očima predstavljali su ljubav koju je želio komunicirati nakon 700 dana razdvojenosti. Dosljedno je u glavi gradio sliku rasprave.
Djeca koja bježe prema njemu, supruga na stepenicama i kuća koja ponovno sadrži smijeh. Bila je to priča koja je pojačavala njegovu moć tijekom najtežih dana na terenu. Međutim, kada je stigao do svoje ulice, dočekala ga je tišina. Prozori su zatvoreni, dvorište je potpuno mirno.
- Samo je pas Rex, odani njegovatelj kućanstva, sjedio ispred ulaza i cvilio, kao da je shvatio da će njegovom gospodaru trebati pomoć. Marko je ušao u kuću s namjerom da pobjegne od iluzije ništavila. U dnevnoj sobi susreo je svoju djecu samu. Oči su im bile širom otvorene i sadržavale su mješavinu čuđenja i zadovoljstva. “Tata?” – čula je djevojčica dok mu se bacala u naručje.
Dječak je tiho krenuo prema ocu i uhvatio ga za ruku, kao da se bojao da će ponovno nestati. Međutim, na jedno pitanje trebalo je odgovoriti: “A gdje je mama?” Muškarčev glas bio je i tih i pun dvosmislenosti. Duge pauze trajale su nekoliko sekundi. Na stolu je bilo pismo. Marco je oprezno provirio kroz njega, svaka rečenica bila mu je poput težeg kamena na leđima. Morao sam otići na neko vrijeme, objasnio je.
Nisam htio preuzimati vašu dužnost dok obavljam svoje dužnosti. Bio je to težak izbor, ali mogu vam reći, svu svoju energiju posvetio sam našoj obitelji. Dok je čitao, osjetio je kako mu se grlo steže, no u njemu se pojavila nova vrsta odlučnosti. Taj vojnički instinkt da se bori s problemom sada se razvio u očinsku svrhu: braniti i održavati obitelj u svim okolnostima.
Zagrlio je djecu, kao da tim zagrljajem daje zakletvu koju nijedna oluja ne može slomiti. Pogledao je Rexa, psa koji je još uvijek sjedio pokraj njih, i rekao riječi koje se obično razumiju: “Sada sam kod kuće.” “I neću biti nigdje.” Te riječi nisu bile samo izjava, već zavjet. Vjetrovi su šuštali zavjesama, kao da su i sami prepoznali da svaka oluja traje samo jedno vrijeme i da nakon harmonije slijedi mir. Priča o Markovom putovanju poučan je trenutak da dom ne mora nalikovati filmu.
Povremeno se ne priređuju vatrometi ni proslave. Međutim, ono što on ima – pojavljivanje djece, zagrljaji i tiha snaga u izjavi “Ostat ću” važnije je od svega ostalog. Jer stvarna misija nije dovršena nakon bojnog polja. Počinje tamo gdje srce odluči rekonstruirati.
Dok su te večeri sjedili za stolom, u kući koja se iznenada zagrijala, Marko je shvatio da ima novi zadatak za sebe. Ne vojni, već obiteljski. I za njega je taj zadatak bio važniji od svih prethodnih poslova.
