Jedna žena je podijelila svoje iskustvo kada je u svojoj bašti našla jako neobičnu pojavu za koju nije imala nikakvo objašnjenje a ništa slično prije u svom životu nije vidjela.
Sljedeća priča govori o naizgled običnom jutru koje je rezultiralo lekcijom iz znanosti o okolišu, svjesnosti i prihvaćanja nepoznatog na prvi pogled. Jutro je počelo tiho, s blagim svjetlom koje je prolazilo kroz tanki sloj jutarnje magle. Kuća je bila mirna, vrt ispunjen nježnim mirisom zemljanog tla nakon rose.
Sve je izgledalo tipično i apatično – idealan početak dana. Vlasnica vrtlarstva odvažila se zaliti cvijeće i procijeniti je li i koliko je štete naneseno mačkama. Međutim, nije bilo naznaka da će dan u vrtu imati značajan prizor koji bi je ostavio bez daha. Čim je pustila vrata, suočila se s oštrim, gotovo neugodnim mirisom. Bio je toliko jak da je izazvao osjećaj stezanja u prsima i metalni okus u ustima.
Čim je mogla, prepoznala je da nešto nije u redu. Zaustavila se, nesposobna u potpunosti upiti udahnuti zrak ispunjen nečim pokvarenim i umjetnim. Međutim, znatiželja je bila jača od opreza, pa je napravila korak naprijed. Njezin se pogled zatim usredotočio na neobično opažanje pored cvjetnjaka. Na podu se nalazila sluzava, živa i crvenkasta masa. Sastav predmeta – ako je uopće postojao – bio je sličan nečemu između organskog i stranog podrijetla.
- Miris koji je ispuštao bio je toliko jak da se osjećala kao da se životinja raspada u nekom području. Strah koji je osjećala potpuno je nestao. „Je li ovo mladunče? Ili plijesan? Možda nešto izvanzemaljsko?“ – pitanja su joj se skupljala u glavi. Drhtavim prstima izvadila je mobitel iz džepa i fotografirala nepoznato. Nakon što se povukla na sigurnu udaljenost, počela je istraživati internet.
Pisala je izrazima poput „crveno, sluzavo, miriše na trulež“ i nije mogla vjerovati svojim očima kada je pronašla rješenje. Ono što je primijetila zvalo se Anthurus archeri, također poznat kao „Vražji vrhovi prstiju“; ovo je rijetka i izvanredna gljiva. Ova gljiva porijeklom je iz Australije i Tasmana, ali je svijetu predstavljena koliko je to bilo moguće. U početku počinje kao bijelo jaje koje je ugrađeno u zemlju, kada sazrije, otvorit će svoju ljusku i izbaciti crveni, prstasti ili kandžasti izraslina koji je prekriven sluzi i miriše na trulež.
Njezin izgled je zastrašujući, ali svaka osobina ima svrhu: intenzivan miris truleži zapravo je evolucijska smicalica koju gljiva koristi kako bi privukla muhe i druga stvorenja. Ispuštali su spore po području, što im je omogućilo preživljavanje. Poznavanje njezine žive prirode, a ne kao prijetnje, ublažilo je patnju, ali i usadilo novu razinu poštovanja. Ovaj intrigantni gost iz carstva gljiva, iako je nalikovao nečemu iz horor filma, nije bio štetan – samo neobičan. Ljudski um brzo uočava ono što ne razumije, ali znanost često pruža jednostavno objašnjenje.
Publikacija “Gljive naših krajeva” Biološkog instituta u Zagrebu opisuje podrijetlo termina “Vražji prsti”, koji je prvi put dokumentiran u Europi početkom 20. stoljeća. Od tada se termin primjenjuje na različite klime. Danas su prisutne čak i na Balkanu, gdje izazivaju zbunjenost i skepticizam kod ljudi koji ih nikada prije nisu susreli. Biološko društvo Srbije u svom stručnom izvješću iz 2018. napominje da ova gljiva nije otrovna, ali je rijetka u hrani zbog svog odbojnog mirisa i ljuskave teksture.
Smatra se primjerom gljive koja ima više naracije nego što se zapravo koristi u praksi, stoji u bilješci. Suprotno tome, u edukativnom članku objavljenom na web stranici “moja bašta” u Bosni i Hercegovini, stručnjaci za vrtlarenje preporučuju da ne uklanjate ovu vrstu gljive silom, već da je pustite da se razgradi prema svom prirodnom ciklusu, jer bi uklanjanje predstavljalo prijetnju biljkama, ljudima ili životinjama. Tog jutra odlučila je ne sudjelovati. Bila je šokirana, ali i zapanjena načinom na koji priroda prestiže čak i najkreativnije umjetnike.
Od tog dana, kutak vrta postao je simbol nevjerojatne ljepote, podsjetnik svijetu oko nas da postoje nevjerojatni oblici života koji su ponekad čudni, neobični ili opasni, ali imaju svoje mjesto u prirodi. Svaki put kad prođe pored “Vražjih prstiju”, podsjeća na važnost promatranja prije kritiziranja, istraživanja prije straha. Svaki put ta interakcija je nova lekcija: da prirodu treba slaviti, poštovati i učiti iz njezinih neučinkovitih zakona.
