Kada su mala djeca imaju svoje načine da nam pokažu kako se osjećaju iako ne znaju još uvijek govoriti. Potrebno je samo obratiti pažnju na njihove postupke i protumačiti ih pravilno.
Sljedeća priča govori o mladom dječaku, njegovoj tišini i strahu koji prožima njegovu obitelj, kao i o ljubavi koja se izražava u neobjašnjivom. U mirnoj ulici u Veterniku, u stanu ispunjenom bojama dječje mašte, mali Bogdan spavao je u svom krevetu, obasjan prvim jutarnjim svjetlom. Njegov otac, Arsenije, bio je arhitekt, ali i logičan čovjek, često ga je promatrao s nježnom emocijom koja se javlja samo kada život spoji bol i gubitak.
Otkad su im supruga i majka Veronika izgubili, ostao je tihi prostor koji je teško ispuniti. Arsenije je očekivao da će vrijeme djelovati prema svojim načelima, ali sljedeći događaji pokazali su da su dječja srca često snažnija nego što odrasli mogu shvatiti. Počelo je nenajavljeno. Tijekom igre kockica, Bogdan bi iznenada ustao, prestao se smijati i krenuo prema kutu sobe. Naslonio bi se na zid i činilo se kao da traži nešto što nije mogao opisati.
U početku se činilo da je riječ o izoliranom incidentu kreativne inspiracije, iako ga je i Arsenije zabilježio kao uspomenu. Međutim, kada se ponašanje stalno ponavljalo, otac je počeo brinuti. Trećeg dana sve je postalo obrazac. Svaki sat, bez obzira na igru, smijeh ili hranu, Bogdan bi se popeo na zid i sve ostavio iza sebe. Nepomičan, nepomičan i gotovo zamrznut u vremenu. Otac je pokušavao pronaći logiku. Hladni zid, slučajna igra, ostaci majčine prisutnosti… Međutim, sumnja je rasla.
- Portal “Novosti.rs” posvećen dječjoj psihologiji: djeca obično koriste fizički prostor kao sredstvo izražavanja unutarnjih emocija. Zidovi, podovi, pa čak i skriveni kutovi mogu postati sigurna područja koja omogućuju maloj djeci da razmišljaju o svojoj nevidljivosti. Ovo ponašanje, koje se čini neuobičajenim, ipak ukazuje na djetetovu želju da bude zaštićeno ili da ima granicu s nečim što ga plaši.
Jedne večeri, strah je postao stvaran i za oca. U tišini, u 2:14, Bogdan je vikao iz sveg glasa. Suprotstavio se zidu, tijelo mu se treslo, odbijao je prihvatiti očev zagrljaj. Kao da je taj hladni zid jedino mjesto gdje se mogao skloniti. Arsenije je shvatio da logika više nije dovoljna – trebala mu je pomoć. Nazvao je dječjeg psihologa dr. Levinu, koji ima smiren i strpljiv stav, što je prvo mjesto za zbunjene roditelje. Na njihovom prvom susretu, Bogdan je, kao što je tipično, posjetio zid.
Nakon toga je izgovorio rečenicu koja je zamrznula atmosferu: “Ne želim da se vrati.” Bila je to prva prilika da je Bogdan komentirao nešto što ga je mučilo. Otac je ostao bez riječi. Na kakvu je ženu mislio pod “njom”? Nakon što je slijedio svaki trag, Arsenije je poslušao snimke iz rezidencije. Kasnije se otkrila istina – dadilja Marina, koja je bila zaposlena pod lažnim imenom, ponašala se prema dječaku neprimjetno, ali zastrašujuće. Njena niska temperatura, šutnja i nagli pokreti koje je radila bili su dovoljno veliki da u Bogdanovu malu dušu usade mnogo straha. „
Blic.rs“ je prethodno dokumentirao slučajeve u kojima su djeca pokazivala sličan odgovor na stresne situacije koji je bio neverbalan, povlačila su se u sebe ili stvarala rituale koji su im pružali osjećaj sigurnosti. Ovo ponašanje, koje se čini čudnim, zapravo je djetetov instinkt da se u teškim situacijama sačuva emocijama. Doktor Levina savjetovao je ocu da pokuša ponovno stvoriti sigurnost oko djeteta – ne samo uklanjanjem dadilje, već i njezinih „otisaka stopala“ u kozmosu.
Nakon savjeta prijatelja, Arsenije je nazvao Tatjanu, ženu specijaliziranu za čišćenje energetskog prostora. Za nju zid nije bio samo zid, već sredstvo izražavanja straha. Korištenjem zvuka, svjetlosti svijeća, mirisa i tišine, pojačala je energiju doma, a Bogdan je na kraju prestao tražiti sklonište. Zid je izgubio sposobnost hlađenja. Igra se ponovno pojavila u prostoru. Osmijeh malog dječaka se vratio. Kako Danas.rs primjećuje, priče poput ove pokazuju da ponašanje povezano s djecom često ima veći stupanj teškoće u komunikaciji nego riječi.
Njihove ceremonije, brige i nedostatak govora mogu se smatrati oblikom mosta koji roditelji u početku ne prepoznaju. Stručnjaci sugeriraju da je ljudska blizina najučinkovitiji lijek u tim situacijama, jer će djeca, unatoč svojoj šutnji, htjeti biti sigurna i imati zagrljaj. Mjeseci su prolazili. Bogdan je ponovno prošao stanom, grleći oca i govorio kratko. Jednog jutra, na proslavi svog drugog rođendana, sjeo je za stol s palačinkom u ruci i sretnim licem. Nije ga ništa brinulo – jer je prostor sada bio njegov dom, a zid je bio samo zid. Ova priča je poučan trenutak: djeca će često govoriti dok još šute.
Njihovo oklijevanje skriveno je u malim detaljima, u pogledima, u pokretima i u tišini. A odrasli? Oni su veza. Moraju prepoznati ono što ne mogu čuti, osjetiti i odgovoriti na ono što nije izgovoreno. Bez mogućnosti govora, postaju tihi bez alternative. Jer povremeno ono što plaši djecu nije prava stvar, već njezin prikaz u njihovim malim srcima. Zato je važno imati roditelje koji razumiju, čak i ako ne razumiju.
