Vožnja gradskim autobusom se pretvorila u neobičnu situaciju a mlada žena koja je to doživjela odlučila je svoje iskustvo podijeliti na društvenim mrežama.
Dijelimo s vama fascinantnu priču koja nosi duboku životnu lekciju. Ona pokazuje koliko je tanka razlika između ljubavi i brige za druge, između davanja i očuvanja osobnog dostojanstva. Sve počinje tipičnim danom u autobusu, gdje se događa situacija koja se na prvi pogled čini običnom, a ima niz značajnih implikacija koje nas potiču na razmišljanje. Trudnica, koja je bila u 7. mjesecu trudnoće, vozila se autobusom kada je ušla starija žena.
No, jedna joj je ponudila stolicu, pa je odlučila ustati i sjesti. Bio je to čin koji bi svatko smatrao časnim i legitimnim. Starija žena se prišuljala, pogledala je ravno u oči i nije skrenula pogled dok nije isteklo vrijeme. Tada se dogodio nenamjeran događaj – dok je odlazila, ubacila je nešto značajno u torbicu. Trudnica je vjerovala da je to zahvalnica ili možda znak pažnje, stoga je pružila ruku i zgrabila veliki kamen.
Zbunjenost i šok preuzeli su osjećaj topline koji je prije osjećala. Brinula se za ženu, ali ona je već krenula van. U tom trenutku, starija žena se nagnula prema djetetu i izgovorila riječi koje su izgledale kao upozorenje: “Uvijek stavi svoju sigurnost i sigurnost svog djeteta na prvo mjesto! Inače bi ti život bio težak kao ovaj kamen!” Ova rečenica bila je gotovo identična kletvi, sadržavala je teret životnog iskustva. Nije bila samo oštra poruka, već prikaz svijeta u kojem mnogi vjeruju da su suosjećanje i ranjivost pokazatelji neuspjeha. Međutim, mlada žena nije mogla razumjeti ovu životnu perspektivu.
- Dok je držala kamen u ruci, osjetila je svu hladnoću i težinu, ali je i odlučila da ne dopusti da tuđa gorčina utječe na njezinu dobru prirodu. Umjesto da lekciju vidi kao opomenu za zatvaranje srca, odlučila ju je pretvoriti u podsjetnik da je ljubaznost vrijedna kada je ne prati razumijevanje. Danas se čini da su ljudi izgubili suosjećanje prema drugima, te situacije služe kao odraz društva. Anketa koju je provela web stranica Klix.ba izvijestila je da preko 70% sudionika vjeruje da su ljudi danas manje skloni pomoći strancu nego što su bili prije 10 godina.
Ova informacija jasno pokazuje činjenicu da empatija više nije dio svakodnevne rutine i upravo zato ponašanje ove žene ima značajan utjecaj. Ona pokazuje da se ljubaznost ne može izgubiti, čak i kada se čini da nema svrhu. Kamen koji je primila nije bio samo prikaz teškog života, već i test karaktera. Svaka osoba na planetu u nekom trenutku mora doživjeti trenutak u kojem mora birati: hoće li postati iste veličine kao osoba koja joj je nanijela bol ili će ostati vjerna sebi?
Psihologinja iz Banja Luke, dr. sc. Milena Kovačević, u članku pod naslovom “Intervju za ‘Nezavisne novine'”, navodi da ljudi često poriču dar ljubavi nakon što su povrijeđeni, vjerujući da će ih ona učiniti moćnijima. Međutim, ona sugerira da su najmoćniji ljudi oni koji mogu održati svoje dobro ponašanje unatoč tome što im se ne uzvraća. Priča o trudnici ilustrira teškoću održavanja smirenosti kada vas život izazove.
Međutim, njezina odluka da svoje dijete pouči umjetnosti ljubaznosti demonstracija je tihe, postojane hrabrosti. U svijetu ispunjenom neizvjesnošću, ove osobe su svjetionici koji sugeriraju da vjera u pozitivniju budućnost nije slabost. Umjesto toga, to je odluka da se vjeruje u pozitivnije sutra. Mnoge žene odlučuju se vratiti prije tuđe hladnoće, no ova žena je odlučila učiniti svijet toplijim barem za jedno dijete koje će naučiti da osmijeh može promijeniti tuđi dan.
Sociološki, priča propituje način na koji društvo utječe na naše ponašanje. U razgovoru za Al Jazeerin Balkans, sociolog Adnan Huskić rekao je da stalna izloženost negativnim pojavama i nepravdi često rezultira… Gubitak emocionalnog osjeta dovodi do nemogućnosti prepoznavanja ljubaznosti drugih kada je promatraju. U tom kontekstu, postupci trudnice postaju oblik otpora: tihi, ali značajan odgovor na svijet koji često ignorira pravu prirodu čovječanstva.
Kamen koji je trebao biti u njezinom džepu možda je bio rezerviran za nju, umjesto podsjetnika na bol, korišten je kao simbol odluke da ostanemo čovjek, unatoč teškim uvjetima. Jer svatko od nas ima osobni skup situacija koje nas testiraju, ljudi koji nas razočaraju i trenutaka koji nas mijenjaju. Razlika je u tome što neki ljudi odlučuju pretvoriti to kamenje u zidove, dok ga drugi koriste za izgradnju mostova kako bi se povezali s drugima.
U konačnici, ova naracija pokazuje da gostoprimstvo nije određeno stupnjem u kojem su drugi prilagođeni, već mjerom do koje smo spremni pružiti bez očekivanja. Žena u autobusu koja je bila trudna nije izgubila vjeru u čovječanstvo, već ju je njegovala. Jer svijet se ne mijenja značajnim djelima, već malim djelima koja nadahnjuju toplinu i vjeru. Ako svatko od nas odluči biti taj jedan osmijeh, jedna delegirana pozicija, jedna utješna riječ ili možda nitko više neće morati nositi kamen u džepu kako bi se sjetio da je život jednostavniji ako ga dijelimo s drugima.
