Čovjek se može osloboditi svakog negativnog tereta kroz unutarnji mir, iskrenu namjeru i duhovnu obnovu. Smatra se da je put povratka sebi i dobru najdjelotvorniji način oslobađanja od onoga što ga opterećuje.
- Svatko prepoznaje da je najveći oblik zaštite vjera u Boga i iskrena molitva. U ovom ćemo članku detaljnije raspravljati o tome kako nam ove dvije duhovne sile mogu pomoći ukloniti negativne učinke s nas. Mnogo puta u životu, posebno kada se suočimo s raznim problemima, vjerujemo da smo prokleti. Ova izreka često ukazuje na osjećaj nemoći usred teškoća i prepreka s kojima se susrećemo.
Međutim, pravoslavna vjera promiče ideju da postoji drugačiji put – put poniznog ponašanja, koji nije bijeg od teškoća, niti pasivna uloga, već duhovno bdijenje i stabilnost. Poniznost je stav srca koji uključuje podložnost Božjoj volji, promišljanje o vlastitim postupcima i uvjetima te ne pokušaj dokazivanja vlastite vrijednosti drugima. Skromna osoba svjesna je činjenice da je istinska moć u Bogu, a ne u ljudskoj volji. Koja je važnost poniznosti? Sveti oci nas uče da je poniznost uništavač ponosa, što je uzrok mnogih zločina.
Kada je srce potišteno, osoba neće reagirati na provokacije, neće trošiti energiju na mišljenja drugih i neće sudjelovati u sukobima. Ta osoba vjeruje da joj nitko ne može nauditi osim Božjim dobrohotnim darom. U tom stanju tišine, nasilje i tama nemaju utjecaja. Smirenost nije slabost; to je sposobnost pripitomljavanja sebe, kontrole strasti i ega. Tišinom se rješavaju sporovi, smanjuju uvrede i prihvaćaju se rasprave.
Biblijske upute su jasne u pogledu toga kako spriječiti prokletstva i duhovnu štetu. Zaštita se ne postiže “protunapadom”, već oslanjanjem na Boga i duhovne upute. Najučinkovitija obrana od štete je vjera, molitva, oproštenje i slavljenje dobra u nama i našim bližnjima, a sve to proizlazi iz Krista. U ovom kontekstu, prokletstva nemaju prostora da postanu popularna jer je srce već puno milosrđa. Prvi izravni put u zaštiti sebe od prokletstava je vjera u Boga i povjerenje u njega.
Psalmist je napisao: “Onaj tko ovisi o Gospodinu sličan je gori Sionskoj koja se lako ne pomiče.” Čovjek koji vjeruje u Boga razumije da ga nikakva kazna ne može nadvladati, osim ako je Bog ne dodijeli. Ta vjera ne poriče bol ili iskušenje, već smanjuje njihovu sposobnost da nas unište. Druga metoda suočavanja s prokletstvima jest molitva. Gospodin nas u molitvi “Oče naš” upućuje: “Izbavi nas od zla.” Stalno ponavljanje Božjeg imena, bilo kroz psalme ili personalizirane citate, stvara duhovnu barijeru koja štiti srce i vraća mu mir.
Molitva nam ne pruža strah, već nam pruža nadu. Kad postoji nada, strah nestaje. Treća komponenta duhovne zaštite jest proklinjati ili blagoslivljati. Apostol Pavao nas upućuje: “Progonitelje posvetite onima koji vas ljube.” Progonitelje posvetite onima koji vas cijene, razoružavamo negativne emocije svjetlošću. To se ne smatra slabošću, već oblikom duhovne hrabrosti – odabir blagotvornih stvari, čak i kada je teže vratiti negativne stvari. Četvrti stup duhovne zaštite je oprost i ispovijed.
Ako smo bili robovi zla i grijeha, iskreni oprost skida teret s nas i daje nam ulaz u raj. Pokajanje nije samo kajanje, već i promjena uma – pomak prema dobru. Kroz oprost, otvaramo se ljubavi i milosti Božjoj, što nas oslobađa od negativnih okolnosti. Peti stup je sudjelovanje u božanskom misteriju i ceremonijalnom životu. Praksa ceremonija, jedenje pričesti i sudjelovanje u vjerskim aktivnostima povećavaju našu unutarnju stabilnost. Tajnost Crkve nije oblik magije, već rezultat ljubavnog susreta s Bogom.
Kada se družimo s Kristom, nasilje i zloba nemaju temelja na kojem bi mogli stajati. Šesti put je miran i pun ljubavi život. “Potpuna ljubav” raspršuje strah. Srce koje pokušava usaditi sklad, oprost i suosjećanje postat će plodno tlo za mržnju i zlobu. Ljubav nas nadahnjuje da budemo dobri, tako da postajemo nesposobni gajiti bilo kakvu zlobu. Odabirom smirenosti i suosjećanja uklanjamo negativne emocije. Kroz ovaj proces, strpljenje postaje vitalna karakteristika. Ne smatra se dekorativnom kvalitetom, već metodom duhovnog preživljavanja.
Skromna osoba vjeruje da se neke bitke ne bi trebale voditi izvana, već iznutra. Pobjede se ne određuju količinom pljeska, već stupnjem u kojem je netko miran. Kada nas nazivaju prokletima jer nas prati bol, ne bismo trebali tražiti “protuprokletstvo”, već bismo trebali tražiti svjetlo. Povećajmo svoju vjeru, njegujmo molitvu, blagoslivljajmo i koristimo svete tajne Crkve, tražimo mir, i sačuvati ljubav. Uostalom, morat ćemo se nositi s problemima, a ne s tiranskim ponašanjem. U konačnici, poniznost ne razvodnjava križ, već olakšava podnošljivije iskustvo. U toj poniznosti, naša nemogućnost moći i Božja svemoć, naše suze i Božja utjeha, sve to prestaje. U tom skladu prestajemo postavljati pitanja o tome tko nas je prokleo i umjesto toga živimo svoje živote u Kristu, gdje riječi zla nemaju utjecaja na dobro koje sve preobražava.
