Priča koju smo za Vas pripremili danas će Vas sigurno ostaviti bez riječi. Naime, riječ je o smrti sina ove majke koja je odlučila da javno podijeli sve o tome šta se dešavalo.
- Današnji članak donosi priču o “Smrt mog sina bila je tragična nesreća u dobi od 16 godina…” To su riječi koje je majka izgovorila tihim glasom, gotovo kao da se boji izgovoriti istinu, jer bi to dovelo do nove rane koju nosi godinama. Ovo nije priča o brojkama, nesrećama ili statistici. Ova priča se odnosi na obitelj, stalnu bol koja ne prestaje i način na koji ljudi pokušavaju ostati na nogama kada im se životi raspadnu u samo jednom trenutku.
Majka se prisjeća tog dana kao da je bila prethodna noć. Navodi da je početak jutra bio tipičan, bez ikakvih naznaka tragedije. Dječak je otišao u školu sa slušalicama u ušima, ostavio je poruku da će se vratiti za nekoliko minuta jer su namjeravali zajedno večerati. Nije uspio doći do kuće. Jedan pogrešan korak na cesti, nepažljiv vozač koji ga nije primijetio na pješačkom prijelazu, i život koji je tek počinjao bio je skraćen.
Opisuje da je najteže iskustvo bilo kada je zazvonio telefon. Policajčev glas je bio prepoznat, ali svaka riječ koju je izgovorio imala je težinu. Nije mogla odmah shvatiti što je čula. Pod, rekla je, činio se kao da je ispod nje. Pojedinac vjeruje da razumije što znači osjećati bol, ali tek nakon što izgubi dijete shvati da postoje emocije koje se ne mogu opisati. To je bol koja vam oduzima dah, koja vam prazni srce, koja svaki korak osjeća kao da hoda kroz gustu tamu.
Vrijeme je prošlo, ali ona i dalje njeguje svaki aspekt. Sinova soba gotovo je nepromijenjena. Na stolu su knjige koje je prije čitao, stari telefon s oštećenim ekranom, oštećena narukvica koju joj je nekoć poklonio. Tvrdi da često razgovara s njim, raspravljajući o događajima u svom životu, kao da će je on, na neki način, razumjeti.
To su prilike koje joj daju odlučnost da nastavi. Njezin otac, međutim, rijetko govori. Njegov nedostatak riječi čujniji je od njegove šutnje. Svatko doživljava gubitak na svoj način, a njegov je postao tihi sukob koji su internalizirali. Svakodnevno posjećuje groblje, donosi cvijeće i dugo sjedi, ne govoreći ništa. Majka vjeruje da je to njegova metoda postizanja bližeg odnosa sa sinom, kako bi nadoknadio nedostatak vremena koje više nikada neće imati zajedno.
Nakon tragedije, obitelj je pokušala pronaći način da nastavi sa svojim životima. Ljudi su im davali hranu i poruke pomoći, ali kako majka objašnjava, ništa ne može ispuniti prazninu.
Prijatelji su ih savjetovali da vrijeme može sve popraviti, ali ona vjeruje da vrijeme samo olakšava proces zacjeljivanja rane, a ne da je pokušava zatvoriti. Ono što se dogodilo sada je dio svakog dana, svake misli i svakog trenutka.
Međutim, na kraju su shvatili da moraju pokušati pronaći smisao, čak i u malim stvarima. Majka je počela sudjelovati u organizacijama koje se brinu o sigurnosti djece. Navodi da je to postala njezina metoda otpora, njezin pokušaj da spriječi da se ista sudbina dogodi drugoj obitelji. Ako se barem jedno dijete spasi, kaže, onda misija njezina sina nije bila uzaludna.
Ova pripovijest je upozorenje da se život može promijeniti u trenutku, da sreća nije zauvijek zajamčena i da postoje pojedinci koji osjećaju bol koju ne možemo osjetiti. Majka tvrdi da svako dijete treba biti zaštićeno, da svako jutro treba započeti zagrljajem i da ništa ne treba odgađati do sutra, jer se sutra ne očekuje. Njezine riječi imaju isti učinak, kao tiha poruka i pouka svima: sačuvati ono što imamo, a da to i dalje imamo.
