Veliki broj ljudi u svojim domovima ima kućne ljubimce poput pasa ili mačaka a pojedinci za svoje ljubimce biraju i neke životinje koje mogu biti opasne kao što je bio slučaj sa ženom iz naše priče.
Pripovijedajući o životu Sandre Herold i njezinoj neobičnoj povezanosti s čimpanzom Travisom, postavlja se pitanje koliko daleko čovjek može ići kada ga tuga, samoća i želja da bude blizu nekoga tko ga razumije natjeraju da se suoči s uobičajenim ograničenjima svakodnevnog života. U svijetu u kojem ljudi često traže utjehu na neočekivanim mjestima, Sandrina priča funkcionira kao metafora sukoba između ljubavi, gubitka i opasnosti koju divlje životinje predstavljaju za njih.
Sandra Herold bila je žena koja je prije živjela mirnim i dosljednim životom. Imala je obitelj, supruga koji joj je bio odan i užurban raspored koji je uključivao studij i posao koji joj je pružao osjećaj ugode. Upravo u tom razdoblju odlučila je u svoj dom dovesti mladog čimpanzu po imenu Travis, životinju koja će joj postati pomagač, utjeha i na kraju uzrokovati najveću količinu boli. Prema “Style Courieru”, Sandri je nedostajala svijest potrebna da shvati u kojoj mjeri će to ponašanje utjecati na sve s čime će se kasnije susresti.
Od prvog dana, Travis je bio više od običnog kućnog ljubimca. Bio je uključen u rezidenciju, u obitelj, i posjedovao je autoritet da ga se poštuje kao sina. Kupila ga je 1995. za čak 50.000 dolara i od tada se brinula o njemu kao da je brižna majka. Opskrbila ga je odjećom, osiguravala mu najbolju hranu, učila ga kako se ponašati kao muškarac i vodila ga kamo god je išla. Travis je postao lokalna legenda, životinja koja je bila dobro poznata svima i koja je dovela do mnogih voljenih. Njegova prisutnost ulijevala je djevojkama osjećaj ugodnosti, a Sandra je vjerovala da nije sama. Veza između nje i čimpanze bila je emocionalno intenzivna, što ju je navelo na vjerovanje da se samo kada se osoba brine o čimpanzi mogu istinski razumjeti.
- To je bilo od posebnog značaja za Sandru, jer je nakon tragičnog gubitka supruga i djeteta tražila bilo što što bi joj pružilo osjećaj smisla. Travis je postao takva vrsta saveznika, prisutnost koja je i privlačna i ispunjava tišinu doma. Nakon smrti svojih najbližih prijatelja, kako je dokumentirao “Style Courier”, počela ga je doživljavati kao mjesto emocionalne sigurnosti, spavala bi pokraj njega svake noći. Međutim, s vremenom se počela otkrivati Travisova divlja priroda.
Sandra je primijetila promjene u njegovom ponašanju: postajao je nervozniji, nemirniji i skloniji neočekivanim reakcijama. Kako bi ga umirila, počela mu je dodavati lijek u čaj, mislila je da mu to pomaže, štiti ga i drži ga stabilnim. Koliko god ga voljela, čimpanza je i dalje ostala životinja u divljini. To je bila istina koju je Sandra poricala sve dok nije postala bolno očita. Prekretnica se dogodila 2009. godine, kada je Sandra ponovno potvrdila svoju staru vezu s Charlom Nash. Charla je živjela s njom u vrijeme kada je sudbina odlučila pokazati svoje najmračnije osobine. Jednog dana, Travis je iskočio iz vozila, a zatim, kao da ga je preplavio val neobuzdane agresije, žestoko napao Charlu.
Grebao ju je, udarao, kidao joj lice i tijelo te demonstrirao moć koja je prije bila prikrivena njegovom prividnom krotkošću. Napad je bio toliko barbarski da je Sandra, bez drugog izbora nego paničariti i očajati, pokušala zaustaviti svog voljenog čimpanzu lopatom. Međutim, Travis nije popustio. Tek kada je ušla u kuću tražeći mesarski nož i zadala mu smrtonosni udarac, nasilje je konačno prestalo. U tim slučajevima, dok je njezin “sin” umirao pred njom, Sandra je kasnije komentirala da ju je gledao kao da pita: “Mama, što si učinila?” Te riječi, koje je dokumentirao “Style Courier”, ostale su joj u sjećanju desetljećima.
Policija je priznala da je Travis umro na mjestu nesreće, dok je Charla Nash, unatoč uspješnom oporavku, morala proći kroz niz teških kozmetičkih i rekonstruktivnih zahvata kako bi povratila zdravlje nakon pakla koji je proživjela. Njezina borba postala je metafora za tragediju koja se događa kada podcijenite prirodu snage i instinkta životinje, unatoč najboljim namjerama životinje. Mnogi ljudi bi se zauvijek distancirali od divljih životinja nakon ovog iskustva, međutim, Sandra nije mogla prekinuti svoju emocionalnu vezanost za čimpanze. Unatoč ogromnoj traumi, pronašla je drugu čimpanzu, ali ovaj put je odlučila ne ponavljati stare greške.
Lokalni mediji poput “Kurira” izvijestili su da je platila prijatelju iz druge zemlje da se brine o životinji, a sama bi je posjećivala što je češće moguće. To je bilo njezino tiho iskupljenje; i značilo je nastaviti voljeti, ali s opreznijim pristupom. Kroz sve svoje teškoće, Sandra je naučila oštru, ali značajnu lekciju: bez obzira na vezu između čovjeka i životinje, divlje životinje uvijek posjeduju dio sebe koji se ne može pripitomiti. Taj dio, ako se podcijeni, može dovesti do smrti.
Njena priča postaje opominjuća priča, ali također predstavlja očajničku potrebu za intimnošću, čak i kada je ona usmjerena prema bićima koja ne mogu u potpunosti uzvratiti intimnost. Unatoč tragediji, Sandra je i dalje živjela s tugom, ali i s uvjerenjem da ljubav, čak i prema životinjama, ne smije biti utemeljena na lažima. Danas je njena priča i dalje upozorenje o tankim i opasnim mostovima između ljubavi i rizika, kao i o granici između ova dva koncepta koja se prelazi iz poštovanja.
