Kada djeca odrastu njihov odnos sa roditeljima koji su ih othranili može postati komplikovan pa čak se i u potpunosti prekinuti i to uglavnom zbog sitnica ili inata.
Prošlo je mnogo vremena otkako je Goran razgovarao sa svojim ocem, Jovanom. Pet godina tišine koja je bila teža od bilo kakvog spora. Njihov rastanak nije bio dramatičan ili čujan, već tihi napredak koji je doveo do ledenog zida. Počelo je na dan Goranova vjenčanja. Jovan je bio samac i bio je u dugoj vezi s Goranom, nikada nije razmatrao odluku potonjeg da se oženi Jelenom, svojom omiljenom suprugom. Smatrao ju je “modernom djevojkom”, previše ambicioznom, previše naprednom za svog sina.
Te večeri, nakon nekoliko previše pića, Jovanove riječi bile su oštre, nepravedne. Goranov plamen je plamtio. Teške riječi su korištene s obje strane, riječi koje se ne pamte lako. Goran i Jelena su napustili vjenčanje prije ponoći. Sljedećeg dana, Jovan nije sudjelovao na obiteljskom ručku. Ni ovog tjedna. Nikada se neće vratiti. Goran je bio ozlijeđen, ali je i uživao u slavlju. Nije htio biti prvi koji će odustati. Mislio je da će vrijeme popuniti prazninu. Međutim, vrijeme je samo pogoršalo problem.
Živjeli su u istom gradu, ali činilo se kao da žive na različitim kontinentima. Jovan nije upoznao svoju unuku Milu. Mila je imala 4 godine kada je umrla. Bila je mlada žena koja je bila i inteligentna i duhovita, s mnogo pitanja. Često je promatrala obiteljske slike koje su prikazivale njenog djeda, kojeg nikada nije upoznala. “Tata, tko je taj rođak?” odgovarala bi. “To je tvoj djed”, komentirao bi Goran u kratkom roku, a srce bi mu palo na pamet. “Gdje je on?” „Zašto se nikad ne pojavi?“ Goran nije bio siguran što bi joj rekao. Kako bi mogao opisati radost, upornost i patnju koju je mladić doživljavao desetljećima?
- Jednostavno bi raspravljao o načinu na koji je stariji muškarac bio odsutan ili zauzet. Međutim, Mila je vjerovala da postoji problem. Primijetila je tugu u očevim očima dok je govorio o starijima. U nedjelju poslijepodne šetali su parkom. Bio je ugodan, sunčan dan. Mila je trčala s takvom radošću da je onda stala. Stariji muškarac sjedio je na obližnjoj klupi. Davao je hranu golubovima. Bio je to Jovan. Goranova hladnoća bila je potvrđena. Namjeravao se okrenuti i krenuti prema drugoj strani. Međutim, još je bilo prekasno.
„Djede!“ Prije nego što je Goran uspio odgovoriti i skočiti prema Mili, viknuo je. Jovan je podigao pogled. Kad je vidio kako mu se unuka približava, izraz lica mu se promijenio. Bio je šok, bol i još jedna dimenzija: daleki osjećaj topline. Međutim, uspio se nasmiješiti prije nego što je čuo Goranov dolazak. Temperatura se sada povisila. Lice mu je ponovno poprimilo poznata, hladna maska. Mila ga je pogledala svojim širokim, upitnim pogledom. “Ti si djed mog oca, zar ne? Ali zašto nikad ne posjetiš našu rezidenciju?”, nastavila je Mila. “Što je uzrok očeve tuge kada govorim o tebi?”
Jovan je izgledao kao da je poprimio izgled kamena. Riječi njegove praunuke, djeteta koje nikada nije zagrlio, pale su na njega tamo gdje je bio najranjiviji. Promatrao je Gorana, koji je stao nekoliko koraka ispred lica mlade dame, izraz lica mu je bio blijed i napet. U djetetovim očima vidio je istu bol, iste kritike koje su se gomilale prema njemu samom. Pet godina izdržljivosti, pet godina neuspjelih osmijeha, prvi koraci, rođendani… Sve se to dogodilo u tom jednom, neugodnom trenutku u parku. Namjeravao je nešto reći, ali riječi nisu mogle izaći s njegovih usana. Goran je prišao i nježno uhvatio Milu za ruku. “Hajde, dušo, trebali bismo ići.” Djed je…” Oklijevao je, nesiguran kako da završi svoju izjavu. Međutim, Mila nije odustala.
Posjetila je oca, a zatim i djeda. Njezin dječji um nije mogao shvatiti razliku između ova dva muškarca koje je obožavala. Skupila je svu svoju četverogodišnju hrabrost i upitala ga o temi o kojoj nijedno od njih nije smjelo razgovarati pet godina. Pogledala je ravno u Gorana i glasno i jasno ga upitala: “Tata, zašto više ne razgovaraš sa mnom?” To jednostavno, svakodnevno pitanje bilo je slično ključu koji otključava branu. Jovan je iznenada zauzeo svoje mjesto na klupi. Skrenuo je pogled s Gorana. Promatrao je Milu. Suze koje je tako dugo gutao zapravo su mu izašle iz očiju.
Prvi put u pet godina, stariji muškarac s hladnom maskarom izgubio je živce. Ispod njega, samo njegov ozlijeđeni otac i ozlijeđeni djed. Čučnuo je, uhvatio Milu za vrat ozlijeđenim rukama i poljubio je. Mlada djevojka nije se protivila. Stavila je glavu na njegovo rame. Jovanovo Tijelo mu se treslo, plakao je. Nije tvoja odgovornost, anđele moj. “Zbog tebe, nikad.” Djed je bio… glup. I tvrdoglav.” Goran se okrenuo prema kameri i promatrao događaj, kao i topljenje leda oko svojih emocija. Svjedočio je svom ocu umjesto da ga vidi kao protivnika, kao osobu koja je pogriješila, sličnu njemu. Približio im se. Uhvatio je oca za rame rukom. Jovan je podigao pogled.
Njihovi su se pogledi spojili. Nisu bile potrebne dodatne riječi. U tom smislu, tu su bili bol, ponos, izgubljena ljubav i konačno oprost. “Oprosti mi, dijete”, rekao je Jovan. “I mom ocu”, odgovorio je Goran drhtavim glasom. Te večeri, prvi put u pet godina, kuća Jovanovih nije bila mirna. Bila je prepuna kćeri i njezine unuke, koje su obje konačno upoznale svog oca. Goran i Jovan sjedili su jedno pored drugog, još uvijek s različitim mišljenjima, ali i dalje razgovarajući. Tihi zid bio je ranjen, a put do oprosta, iako dug, bio je očit. Sve zbog dječjeg upita. Upita koji je otopio led oko dvije hladnokrvne obitelji, a zatim ponovno uspostavio zajednicu. Povremeno će najmlađa osoba otkriti najveće tajne.
