Danas vam donosimo priču jedne mlađe žene koja je dugo vremena trpila uvrede i ponižavanja od strane svoje svekrve sa kojom je živjela u zajednici ali je jedan dan odlučila da je dosta.
Svaka žena ima određeni maksimalni rok strpljenja. Pokušavala sam iskušavati vlastitu sreću, poput stalnih pokušaja oceana da smanji linije pijeska. Očekivala sam da će biti jednostavnije, da će se iscrpiti i konačno me prihvatiti. Kad sam se udala za Marka, očekivala sam da ću pronaći harmoniju. Njegov osmijeh bio je privlačan, a zagrljaj pouzdan. Međutim, nisam shvaćala da udaja za njega uključuje i dragu vezu s njegovom majkom, Marijom.
Od prvog dana, ona je bila tiha vođa našeg doma. Imala je potpunu vlast nad svime. Nije to mogla učiniti na tih način; umjesto toga, koristila je izjave, pasivnu agresiju i, što je najvažnije, preko Marka. Ispitivala je što namjeravam učiniti. Je li ovo ista stara kokoš koja se ponovno pojavila? Marku se to ne sviđa, ali ti to nikada neće reći, dušo. Učila me kako odgajam svoju djecu. “Mila je previše komplicirana.” U moje vrijeme, djeca su bila svjesna svog osobnog reda. A Marco? Marco bi šutio.
Jednostavno bi promatrao svoju hranu, a zatim mijenjao temu. To je bilo mučno. Bilo je to mučnije od bilo koje otrovne riječi koju je izgovorila. Njegov nedostatak odgovora bio je suučesništvo. Nedjeljna večera moje obitelji bila je najveći pakao. Postala je mjesto gdje je postavljala svoje kazalište. Svaki tjedan bi izmislila novi način da me kritizira pred cijelim svijetom, a istovremeno bi me natjerala da osjetim pune posljedice kritike. Neke su žene prisiljene postati supruge, rekla bi, gledajući mog supruga s lažnim podsmijehom. „A neke, jednostavno biti domaćice.“
- Svi bi uživali u smijehu, a Marco bi kašljao. Morala bih suzdržati suze i stisnuti čeljust, rekla bih: „Još krumpira, Maria?“ Međutim, taj dan nije uspio. Bila je nedjelja navečer, kasno poslijepodne, a miris je bio sličan mirisu pečenja. Maria je stigla ranije. Čula sam je kako razgovara s mojom šestogodišnjom kćeri Milom u hodniku. Pozdravila sam je bez ikakve strasti, ne želeći se nametati. Znaš, dušo, rekla je Maria mojoj kćeri, “moraš biti pametna kad odrasteš. Nećeš na kraju nalikovati svojoj majci. Ona je samo parazit. Temelji se na kralježnici tvog oca jer on nema drugog izbora nego se odmoriti. Led. Vatra. Ponovno led.” Osjetila sam kako mi krv teče niz lice i ruke su mi se počele tresti.
Riječ “parazit” mi se zaglavila u glavi. Ja, koja sam zapošljavala honorarne radnike kako bih vodila djecu na aktivnosti? Ja, koja sam bila zadužena za nadzor financija rezidencije? Nešto je zakazalo. Trajno. Tiho sam izašla u hodnik, dopuštajući im objema da me vide. Mila mi je uputila zastrašujući izraz očiju. Marijin stav se ispravio, na licu je imala arogantan, hladan osmijeh koji je izgledao kao da je upravo djeci pokazao tablicu množenja. Razgovarala sam s njom. Glas mi je drhtao, ali mi nije smetalo. Znate, gospođo Maria”, rekla sam bez ikakvih poteškoća, ali s prigušenim osmijehom. Više puta ste me negativno utjecali.
Očekivala sam da jesi – starija si, majka si mog muža, treba te poštovati. Međutim, poštovanje se ne postiže nepoštovanjem drugih i time trovanjem djetetovog uma prezirom. Ovo nije tvoj izgubljeni supružnik, ovo je ljudskost koju, bojim se, nikada nisi pokazala. Svi su bili bez riječi. Marco je upravo prolazio kroz dnevnu sobu, a moj sin je s druge strane sobe gledao u računalo. Iako je Mila bila samo mlada djevojka, ipak je izgubila svijest. Sjela je na pod. Moja svekrva me pogledala s potpunim šokom koji je trajao nekoliko sekundi, nakon čega se nasmijala. Upravo su te neobične, zadirkujuće i visoke karakteristike na kraju uzrokovale da se naježim. “Oh, pogledaj je”, rekla je mašući rukom.
“Konačno je progovorila.” Šteta što nisi imala pameti koju si trebala imati pri odabiru te vjenčanice s budžetom. Kad bi samo prepoznala svoju ulogu. Duboko sam udahnula. Nisam to htjela učiniti. Oči su mi ozlijeđene, ali sam ipak uspjela zadržati pogled. Shvatila sam tvoj stav, Maria, dok sam govorila tiho, ali artikulirano. Ovdje, s tvojim partnerom i djecom. Problem je u tome što si ti svog zagubila.“ Nakon toga, Marko je zauzeo svoj stav. Krenuo je prema nama. Srce mi je potonulo. Predvidjela sam isti stari obrazac: „Hajde, mama… Hajde, dušo… Molim te, nemoj.“
Predvidjela sam da će ostati u sredini, što bi značilo da će je podržati. Nadala sam se da će me izdati svojim nedostatkom riječi. Međutim, to nije uspjelo. Otputovao je ravno do svoje majke. Ruke su mu se tresle. Primijetila sam bijeli trag blizu njegovih usana. Mama, rekao je prihvatljivim tonom. Nije bilo bijesa ni tuge, bilo je… „Dosta. Stoljećima sam šutio. Odlučio sam šutjeti jer želim da izbjegneš spor, jer ga prezirem.“ Međutim, ne mogu sjediti i gledati kako sramotiš ženu koja se odrekla svega kako bi imala ovu rezidenciju. Žena koja mi je pomagala dok sam se raspadao. Promatrala ga je kao da ne razumije što govori. Lice joj je bilo izobličeno.
Pokušavaš li je zaštititi? Mene? Svoju majku, koja te rodila? „Ne“, rekao je, vrativši mu se izvorni glas. Ne sudjelujem ni u kakvoj obrani. Samo želim da shvatiš stvarnost. Dok si ti govorio da nije dovoljno dobra za tebe, sjedila je sa mnom cijelu noć u nadi da će izbjeći bankrot. Dok si je ismijavao zbog nedostatka ambicije, posvetila je dva posla djeci kako bi otišla na ljetni odmor. Dok si s njom razgovarao o ručku, ona me podučavala kako postati otac. Ti si promatrao samo sebe, ona je promatrala nas. Tišina. Samo su ruke starijeg muškarca bile učinkovite. Supruga domaćina se napunila dahom, pokušavala je pronaći prikladnu riječ. „Marko“, dahtala je dalekim, nepovezanim glasom, ali je ipak pokušala progovoriti. „Sine…“ „Ne, mama“, prekinuo ju je. Ne ‘san’. Samo Marko.
Ja sam odrastao muškarac. I sada, prvi put, imam izbor. Odabrao sam nju. Odabrao sam. Ustao je sa stolca, pronašao moju ruku i krenuo prema meni. Prsti su mu bili snažni i održavali su temperaturu topline. Nisam mogla vjerovati. Prvi put se zaustavio ispred mene, umjesto pored mene. Svekrova majka ustala je. Lice joj je bilo sivo: Nikad nisam očekivala da ću doživjeti da vidim svoje dijete ubijeno od strane žene koju nisam dobro poznavala. Nisi ga napustila, Maria”, rekla sam glatko, imajući moć da se obranim.
Potaknula si ga da razvije novu strast, iako je nisam razumjela. Otišla je bez riječi. Te večeri, Marko je malo govorio. Jednostavno je sjedio pored mene na kauču i nastavio me držati za ruku kao da namjerava pobjeći. Razumiješ”, objasnio je, “Nikad se nisam više uzbuđivao zbog tebe nego što sam sada.” I nikada nisam pronašla više radosti u vlastitoj bijedi. Trebala sam te ranije zaštititi. “Ne”, rekla sam tiho. To ti nije bilo potrebno. I jesi. Večeras si to uspio. Moja svekrva nije posjetila pretke mjesecima. Međutim, jednog dana je stigla. Bez ikakve tajne. Jednostavno je stajala na ulazu s košarom kolačića u ruci i rekla: “Napravljeni su po tvojim željama. Ako želiš, možemo ih svi zajedno pojesti.” Promatrao sam Marka, on se složio. Dao sam joj dopuštenje. Jer bih naučio da ne moraš uspjeti da bi dokazao svoju vrijednost. Ponekad je dovoljno samo se suzdržati od šutnje.
