Na dan koji je trebao biti jedan od najsretnijih u njenom životu mlada žena je doživjela uvrede i poniženja od strane svoje buduće svekrve. Međutim odlučila je da joj uzvrati.
Elena je cijeli život razmišljala o ovom danu: vjenčanici, obećanju, vjetru koji je nosio veo kao simbol blagoslova. Međutim, sada, dok je sjela na panj u parku, njezina vjenčanica se raširila, veo joj se poderao, sve što je osjećala bio je sram i bol u srcu. Počelo je čim je ušla u plesnu dvoranu. Njezina svekrva Veronika pojavila se spremna, s hladnim pogledom i oštrom kritikom.
Promatrala je jednostavnu čipkastu haljinu Elene i rekla pred mnoštvom: Izgledaš kao malo dijete koje sudjeluje u svadbenoj ceremoniji. Jesi li vjerovala da će te ova zajednica učiniti dostojnom naše obitelji? Elena je pobjegla – kroz hodnik, kroz vrt pun posjetitelja, kroz veo ružičnjaka. Sada je jecala, lice skriveno u dlanovima. Nije čula korake sve dok ugodan zvuk nije rekao: “Ako ostaneš ovdje predugo, vile će te odvesti i nitko te više neće pronaći.”
Prošetala je okolo i primijetila stariju ženu sa štapom, kosa joj je bila bijela kao snijeg, oči plave i sjajne. Starija žena se smjestila u blizini nje. Park je vlasništvo svih, posebno onih koji su tužni zbog svog vjenčanja, rekla je. Elena je šutjela dok su riječi same od sebe izbijale. Osramotila me je. Izjavila je da nisam adekvatna. Možda nisam. Možda ga ne zaslužujem. Starija žena ju je nježno uhvatila za ruke. “Vidiš li što ja vidim?” Elena se uhvatila za glavu, oči su joj bile pune emocija. Primijetila sam mladu damu koja se borila da postigne svoj cilj.
- Promatrala sam ženu koja je odbijala odustati, no ipak je pobjegla. Pronalaženje prikladnog mjesta često je prvi korak. Elena je duboko udahnula, što je dovelo do smanjenja volumena njezina srca. “Zašto me o tome obavještavaš?” Moraš se vratiti, rekla je starija žena, njezin osmijeh je bio inteligentan. “Moraš zadržati glavu i pokazati da si danas dio ove obitelji, nitko ti to ne može oduzeti.” Elena se digla na noge, shvativši da je povratila snagu.
Međutim, prije nego što je otišla, upitala je: “Tko si ti?” Starija žena se samo pretvarala da se smiješi. “Netko tko je prije bježao baš kao i ti.” I Elena je shvatila – bilo je potrebno vratiti se. Elena se vratila u dvoranu, gdje je izgubila veo, oči su joj bile crvene od plača, ali je i dalje ponosno koračala. Glasnoća glazbe se smanjila dok su je gosti prepoznavali kao legitimnog ulaza. Veronika je ostala na svom mjestu, spremna na još jednu uvredu, ali ovaj put Elena nije skrenula pogled. Prišla joj je s polaganim, ugodnim osmijehom i tiho rekla: “Mislim da ne misliš da ovdje pripadam.”
Međutim, tvoj je dječak izabrao mene. Odlučujem ostati. U dvorani je zavladala tišina. Netko je pljeskao. Još jedna osoba. Vrlo brzo, cijela se dvorana prevrnula. Njezin suprug joj se približio, oči su mu bile pune vlage. Pokušavao sam te pronaći na svakom kontinentu, rekao je. “Morala sam se sjetiti tko sam”, rekla je. Plesali su do jutarnje tišine. Veronika je odbila stajati po strani, ali to je prvi put učinila bez komentara. Možda su njezine oči izražavale određenu dozu poštovanja.
U sljedećim mjesecima, Elena i njezin suprug posvetili su svoje napore definiranju svog teritorija i poštovanju svojih sunarodnjaka. Veronika nije odjednom postala poslušna, već je umjesto toga prestala bježati. Svaki put kad bi joj se osmijeh činio previše ravnodušnim, ponovno bi proživjela riječi starije žene u parku – i shvatila da je sposobna stajati tamo gdje je bila.
Kasnije, kada je Veronika postala baka, često je govorila o mladiću kao o smjelijem nego što se očekivalo. A Elena, koja je promatrala njihovog sina kako luta dvorištem, sjetila se starice i rekla u vjetar: “Hvala ti.”
