Današnja priča je za kratko vrijeme obišla sve društvene mreže i mnoge je ostavila bez teksta. Riječ je o priči koju je ovaj mladić doživio preko ljeta kada je bio u svom autu.
Početak prvog leta bio je sličan ostalim letovima. Putnici su sjeli, posada je provjerila pojaseve na sjedalima, a motori su se polako pripremali za polijetanje. Sve je bilo obično, gotovo dosadno. Među putnicima, u sredini kabine, bio je muškarac koji je, dok se avion približavao stalnoj visini, odlučio slijediti većinu putnika, spuštajući naslon sjedala kako bi mu bilo udobnije.
Nije shvatio da će ta mala promjena pokrenuti niz događaja koji će mu promijeniti dan. Nekoliko sekundi kasnije, u stražnjem dijelu začuo se ugodan, ali prepoznatljiv ženski glas. “Oprostite… Trudna sam i teško mi je disati zbog niskog sjedala”, objasnila je žena, lagano zadihana. Muškarac je ženi uskratio priliku da se okrene. Bez puno razmišljanja, dao je izjavu koja nije ostavljala prostora za raspravu, odgovorio je: „Mogu spustiti stolicu.
Nije ilegalno.“ Uslijedila je tišina dublja od buke motora. Putnici u blizini osjećali su se nelagodno, neki su skrenuli pogled, dok su drugi izrazili prezir. Žena se povukla, odbijajući se prepirati, ali njezino lice odavalo je bol i žaljenje. Nekoliko minuta kasnije, muškarac je osjetio blagi pritisak na ramenu.
- Pred njim, stariji muškarac sijede kose činio se sasvim mirnim. „Gospodine“, rekao je mirno, „mogu li nešto predložiti? Sjedim u drugom redu ispred svog sjedala i nema nikoga s moje desne strane. Možemo zamijeniti mjesta.“ Muškarac je bio šokiran. Ponuda je bila neobična: nije došla od stjuardese, već od potpunog stranca koji nije morao ništa poduzeti.
Bez riječi, pristao je, ustao i premjestio svoje stvari. Stariji muškarac sjeo je na svoje tradicionalno sjedalo i, ne rekavši ništa, dao je znak mlađem muškarcu da ga slijedi. Trudnica je izrazila svoju zahvalnost, Oči su joj bile ispunjene emocijama. Nije se radilo samo o fizičkom pristupu; bila je to spoznaja da je netko promatrao njezinu patnju i odlučio joj pomoći.
Nije se protivila traženju pomoći, ali bila je šokirana uobičajenim, ljudskim odgovorom. Muškarac je sada promatrao starijeg čovjeka u njegovom novom položaju. Čitao je knjigu, bez strasti ili brige, samo zahvalnost. Njegovo ponašanje bilo je tiho, ali značajno. Kako su sati prolazili, čovjek je razmišljao o tome što se dogodilo. Sjetio se svakog primjera svog ljubaznog ponašanja i odlučio se biti dosljedan ili udoban.
Sjetio se očeve mlađe izjave: “Ljubaznost ne košta ništa, ali je vrijednija od zlata.” Tog dana shvatio je koliko je lako to zaboraviti. Dok je avion slijetao i putnici odlazili, čovjek je čestitao starijem čovjeku. „Hvala vam… Nisam vjerovao da sam nedostojan. Nešto ste mi dali upute.“ Stariji čovjek se pretvarao da se smiješi, ali je i dalje imao slab osmijeh na usnama. Svi mi obično zaboravljamo pogledati preko naslona vlastitih sjedala.
To nema važnosti – najvažnije je što radimo kada se prisjetimo. Te su mu riječi ostale u sjećanju dok je izlazio iz aviona. Prepoznao je da se toga dana dogodilo nešto značajnije od samog putovanja: naučio je lekciju o tome kako osjećati suosjećanje prema drugima. U društvu koje je često zaokupljeno vlastitim brigama drugih, mali čin može promijeniti nečiji dan ili njegovu životnu filozofiju.
Stariji čovjek nije imao značajan problem na planetu, nije tražio priznanje, već je jednostavno priznao potrebu druge osobe i ponudio jednostavno rješenje. Trenuci poput ovog prožimaju nas sviješću o malim postupcima koje ljudi ne očekuju od nas. Povremeno najznačajniji postupci imaju najveći utjecaj. Taj let bio je tipičan, ali završio je napomenom da suosjećanje nije slabost, već snaga, tekst sugerira da čak i kada vjerujemo da imamo pravo…“ nečemu, često to možemo dati nekome drugome kome je to više potrebno.
