Prije više od trideset godina na ovim prostorima je došlo do krvavog rata a mi vam danas donosimo jednu ljudsku priču o dobroti koja nije poznavala ni razlike ali ni strah u ta strašna vremena.
Dok su ljudi bili podijeljeni, granice definirane, a mržnja rasla alarmantnom brzinom, jedan je čovjek odabrao put koji ne vodi do moći ili slave, već do istinskog čovječanstva. Ovo je priča o Milošu – običnom čovjeku izvanrednog srca. Njegova priča nije dokumentirana u školskim udžbenicima, nije bio prikazan na televiziji, niti je vodio političke rasprave. Ostala bi skrivena u sjećanjima onih koji su je poznavali da jednog dana nije objavljena skromna objava na društvenoj mreži.
Stvorila ju je žena koja je nastojala sačuvati uspomenu na projekt koji je bio značajniji od podjela ratnog projekta. U nekoliko jednostavnih riječi, ispričala je priču koja se ne zaboravlja lako: priču o čovjeku koji je spasio život u ratu umjesto da ga uništi. Članak je izvijestio da je Miloš skrivao sina svog muslimanskog kolege tijekom najvećeg razilaženja, riskirao je sve dok je sukob trajao oko njega.
Okolnosti koje su to okruživale samo pojačavaju ozbiljnost njegove odluke. U Bosni i Hercegovini, tijekom sukoba koji je uništio zajednice, obitelji i prijateljstva, razlika između “naših” i “njihovih” postala je prilično oštra poput noža. Mnogi su se odlučili povući u svoju ljusku straha, mnogi su izgubili vjeru u ljude. Međutim, Miloše to nije učinio. Kada je obližnji muškarac, bojeći se za život svog djeteta, pokušao odvesti ga na sigurno, Miloše mu je bez oklijevanja ponudio sklonište. Taj dječak nije imao nikoga osim sebe, a Miloš mu je pružio sigurnost koja je kao da je rođena njegovom vlastitom djetetu.
- Brinuo se o njegovoj prehrani, sigurnosti i svakom aspektu koji je mogao primijetiti. Unatoč činjenici da se nalazio u selu koje je prije imalo odnose koji su se raspadali, postojalo je sve veće nepovjerenje, odlučio se ne predati mržnji. Prepoznao je opasnost, ali nije se predao, jer je za njega vrijednost čovječanstva bila veća od straha da bi ga mogao izgubiti.
Mnogi su pokušavali zaboraviti događaje tog dana, ali Miloš je čuvao svaku uspomenu na dvorište kao da je osobna. Kosio je travnjak, zalijevao vrt, sadio cvijeće i održavao prostor onakvim kakav je izvorno bio. Nije namjeravao to učiniti kako bi dobio pljesak. Nije očekivao odobravanje ili zahvalnicu. To je učinio jer je vjerovao da je to prikladna akcija – sačuvati uspomenu na zajednicu koju je rat pokušao uništiti.
Kada je preminuo prošlog ljeta, njegova pogrebna ceremonija bila je posvećena konceptu da ljubav i suosjećanje imaju globalni opseg. Dvojica muškaraca, sinovi prošlogodišnjeg stanovnika, došli su iz Italije i Švedske kako bi odali posljednju počast Milošu. Željeli su izraziti zahvalnost čovjeku koji im je, bez ikakve alegorije o herojstvu, podario najdragocjenije vlasništvo: vjeru u dobrotu u ljudima. Njihova prisutnost bila je pokazatelj da se srce pamti više od povijesti. Jedan komentar koji je bio posebno relevantan: svaki put, pravi ljudi su i dalje pravi.
Rat stvara slavne pojedince, ali ponekad su to najtiši, neprimjetni, pojedinci koji ne nose ni zastave ni uniforme, koji ostavljaju najveći dojam. Miloše je bio jedan od njih – čovjek koji se zalagao za vrijednosti, a ne za bojno polje. Sukob je rezultirao mnogim sjećanjima koja ljudi žele izbjeći – sirenama, podjelama, uništenim zajednicama i strašnim noćima. Međutim, među svim tim mračnim slikama postoje i slučajevi koji odjekuju poput zločina. Miloše je bio poput svjetionika.
Njegova odluka da sluša srce, a ne mržnju, pokazuje da čak ni najveći sporovi ne mogu iskorijeniti sve pozitivno u ljudima. U konačnici, ono što je postigao postalo je više od narativa: postalo je katalizator za razmišljanje o teškim vremenima u kojima se rađaju najveći primjeri čovječanstva. Jer rat može uzrokovati velike gubitke, ali ne može oduzeti sposobnost osobe da bude dobra. Miloše je to pokazao svojim životom, djelima i tihim, nenasilnim vodstvom koje i dalje ostaje relevantno dugo nakon što oružje prestane šutjeti.
