Kada žena iznenada sazna da je prevarena u braku, ne zna se šta je bolnije izdaja li laž u kojoj je bila prisiljena da živi iako to nije željela niti je na to pristajala. Donoismo vam ispoviejst jedne mlade žene.
Jednog poslijepodneva odnio sam ručak svom suprugu na posao, s namjerom da ga iznenadim, međutim, ono što sam vidio kroz vrata bilo je od velike važnosti. Bio je to tipičan dan. Objasnio je da mora ostati dulje na poslu, da je to značajan pothvat, da ga ne bih trebao gnjaviti jer je “uporan”. Nisam imao potrebu da ga ispitujem. Napunio sam njegovu omiljenu hranu s malo soli i papra kako bih ga razveselio. Nisam bio čak ni pod stresom – jednostavno sam bio sretan što sam mu mogao dati topao poklon. Kad sam stigao u ured, vratar me obavijestio da je gore: rekao je.
Hodnik je bio prazan, tih, a moj puls se ubrzao od uzbuđenja. Nisam namjeravao da se razglašavam. Želio sam ga vidjeti kako slavi od radosti kada uđem u sobu. Međutim, dok sam se približavao uredu, čuo sam tiho risa. Femenino. I nju. Vrata su bila malo otvorena. Lagano sam ga otvorio, a prizor koji sam vidio natjerao me da padnem sa stolca. Škripa vrata bila je toliko tiha da sam pretpostavio da me nitko neće prepoznati, međutim, tihi zvuk u mojoj glavi nalikovao je eksploziji. Njegov ured bio je slabo osvijetljen, zavjese navučene, a stolica udaljena od stola. A on… nije čak ni bio zauzet.
Sjedio je na rubu stola, a točno ispred njega bila je žena iz tvrtke, ista osoba o kojoj je ranije govorio kao o samo kolegici koja postavlja mnogo pitanja. Ruka joj je bila na njegovom ramenu, dok je njegova ruka bila na ženinoj nadlaktici, njih dvoje bili su preblizu, preintimni i previše svega da bi se smatralo slučajnim. U tom trenutku nisam mogao disati. Zrak mi se nakupio u grlu kao da jedem knedle, a vrećice hrane u mojoj ruci počele su se tresti. Nisam se mogao pomaknuti, ali se nisam mogao ni odmaknuti. Osjećao sam se kao da mi se cijelo tijelo tone u zemlju.
- Sve što sam čula bio je tihi smijeh i njegov glas, miran, blag, onaj koji je nekoć pripadao meni. „Ne možemo“ više ovo raditi, rekao je, ali njegov glas kao da nije bio uvjeren. Približila mu se, tako da sam mogla vidjeti odraz njezina osmijeha. Ipak smo ovdje, odgovorila je, prelazeći prstima preko njegova vrata. Nakon toga nisam ništa čula, jer mi je u glavi počela odjekivati tutnjava vlaka. Nemam pojma koliko sam dugo ostala tamo. Nisam bila sigurna jesam li bila u suzama. Nisam bila sigurna dišem li još uvijek. Znam samo da sam u jednom trenutku pustila torbe na pod, kao da sam htjela da čuju da sam prisutna. Stvarno su to učinili.
Oboje su se otklizali kao da ih je udarila struja. On je skočio na noge, ona se povukla poput preplašene mačke. „Što ovdje pokušavate?“ upitao je, ali u njegovom glasu nije bilo brige. Bio je prepun užasa. Tjeskoba jer sam ga imala, a ne zato što me povrijedio. Prvi put sam ga pogledala u oči i vidjela čovjeka kojeg više nisam voljela. Rekla sam: “Došla sam ti donijeti ručak.” Da budeš dobar suprug. Ti si mi to pružio.” Pokušao mi se približiti, razgovarati sa mnom, pokušati se objasniti, ali riječi su mu bile nedostatne. “Ovo nisi očekivala”, započeo je, ali to su bile riječi lažljivca, a ne osobe koja se kaje. Podigla sam ruku da ga zaustavim. “Budi tiha”, rekla sam tiho.
Čula sam dovoljno. Žena se smjestila sa strane, pokušavajući sakriti trbuh vrećicom, ali nije uspjela. Tek tada sam shvatila da je trudna. U tom trenutku mi se želudac prevrnuo. Pogledao je mene umjesto nje, oči su mu bile pune užasa. “Htio sam te obavijestiti”, rekao je tihim glasom. “Nisam znao kako.” Osjetila sam kako mi se noge tresu i morala sam se uhvatiti za kvaku kako ne bih pala. Međutim, ti si znao kako je držati. “Kako razgovarati s njom”. Kako je njegovati. Imao si svo znanje, osim metode da mi kažeš istinu. U sobi je zavladala tišina, ona vrsta tišine koju nikad ne zaboraviš.
Gledala sam ga još nekoliko trenutaka, kao da pokušavam sjetiti se čovjeka kojeg sam voljela i istovremeno ga ukloniti iz svog srca. Nakon toga sam promijenila smjer i podigla torbu s poda. Ovo je bilo za tebe, rekla sam, “ali više nije tvoje.” Okrenula sam se i izašla iz ureda, čuvši samo njegovu slabu molbu: “Molim te…” Nisam se okrenula. Ne za to vrijeme. U liftu sam si dala dopuštenje da dišem. Vani sam si dala dopuštenje da hodam. I tek nakon što sam se vratila kući, dopustila sam si da plačem. Sve je to došlo iz mene kroz jecaj koji nisam ni prepoznala da sam nosila u srcu.
Međutim, između suza, osjetila sam nešto neočekivano: snagu. Ne onu bučnu, ne onu tešku, već tihu moć žene koja je svjesna da je kraj tek početak nečega što je zaslužila imati davno. Te večeri sam pokušao da ga ušutkam. Te večeri nisam uspio da zaspim. Međutim, prvi put nakon dugo vremena, osjećao sam se neozlijeđeno. Osjećao sam se oslobođeno.
