Uloga roditelja oduvijek se smatra najtežom, i to sa ogromnim razlogom. Pripremili smo savjete za Vas kako da pazite na djetetovo samopouzdanje i da izbjegavate ovih 7 grešaka koje utiču na to.
Roditeljstvo je teško i svi roditelji žele vidjeti svoju djecu kako se razvijaju u neovisne, zdrave osobe. Međutim, unatoč najboljim namjerama, mnogi roditelji često čine pogreške koje negativno utječu na dugoročno samopoštovanje njihove djece. Samopoštovanje je ključno za sreću i uspjeh djeteta, jer su istraživanja pokazala da djeca sa zdravom razinom samopoštovanja imaju veći uspjeh u školi, manje su sklona anksioznosti, otpornija su i imaju bolje međuljudske odnose. Amy Morin, psihoterapeutkinja i autorica popularne knjige “13 stvari koje roditelji trebaju izbjegavati”, identificira sedam uobičajenih pogrešaka koje vode do dugoročnih posljedica u njihovim postupcima.
Jedna od najčešćih pogrešaka koje roditelji obično čine jest pretjerana zaštita svoje djece. Mnogi roditelji vjeruju da je to previše odgovornosti i obveza za njihovu djecu, pa ih stoga pokušavaju zaštititi od svega. Iako se može činiti kao suosjećanje, ovaj oblik brige zapravo ometa razvoj bitnih životnih sposobnosti. Na primjer, kada djeca sudjeluju u kućanskim poslovima, osjećaju se ispunjeno i učinkovito. To uzrokuje da se osjećaju ispunjeno, što je ključno za povećanje njihovog samopouzdanja i obveza.
Blic navodi da je poučavanje djece odgovornosti za zdravo ponašanje i samopouzdanje jedno od najosnovnijih načela u razvoju zdravog ponašanja i samopouzdanja kod djece. Sljedeća pogreška je pretjerana zaštita djece od previše pogrešaka. Djeca koja se ne susreću s tim obično nemaju sposobnost suočavanja s izazovima. Pogreške su važne za emocionalni razvoj djece, jer ih uče kako se nositi s neuspjehom i kako se oporaviti.
Bez prilike za pogreške, djeca ne mogu razviti mentalnu oštrinu potrebnu za rješavanje problema u budućnosti. Kurir prepoznaje da roditelji koji previše interveniraju kada njihova djeca griješe sprječavaju ih da nauče važne lekcije iz tih pogrešaka. Drugi problem je neprepoznavanje djetetovih emocija. Unatoč uobičajenoj želji da ublažimo bol ili razočaranje našeg djeteta, pretjerana zaštita može ometati razvoj djetetove emocionalne inteligencije.
Roditelji bi trebali pomoći djeci da prepoznaju uzrok svojih emocija i nauče kako ih regulirati, što je ključno za stabilnost emocionalne inteligencije. Učenje djece o tome kako regulirati vlastite emocije umjesto da se stalno brinu o njima pružit će im znanje potrebno za razvojno zdravlje. Ovaj postupak olakšava socijalizaciju djece i razvoj prikladnog ponašanja u raznim društvenim situacijama.
Druga uobičajena pogreška je održavanje mentaliteta žrtve. Izjave poput “nemamo sredstava za kupnju robe za drugu djecu, pa vam ne možemo osigurati nove stvari” mogu dovesti do toga da se dijete osjeća beznadno i apatično. Umjesto toga, djeca bi trebala naučiti preuzeti odgovornost za svoje živote i biti orijentirana na rješavanje problema. Kako je Mondo objasnio, djeca koja razumiju svoju sposobnost utjecaja na okolinu imaju veće samopoštovanje i optimističnija su u pogledu svoje budućnosti.
Roditelji također obično previše ugađaju svojoj djeci, vjerujući da je to namijenjeno sprječavanju da dožive opasnost. Ovo shvaćanje je netočno, jer prevelika udaljenost može ometati pravilan razvoj djeteta. Djeca moraju naučiti kako se prilagoditi različitim životnim situacijama i sudjelovati u društvenim interakcijama. Pretjerana zaštita može ometati njihov napredak i uzrokovati njihovu nesigurnost. Kurir navodi da djeca kojoj je dopušteno provoditi vrijeme u stvarnom svijetu imaju veću sposobnost samostalnog donošenja odluka i rješavanja problema.
U rijetkim slučajevima, roditelji su pretjerano optimistični u pogledu sposobnosti svoje djece, što može biti izuzetno štetno. Djeca kojoj se stalno govori da uspiju vjerovat će da su neuspješna i frustrirana. Umjesto da roditelji postavljaju dugoročne ciljeve koji su specifični i ostvarivi, djeci treba dopustiti da postignu svoje ciljeve na duge staze. Na primjer, ako je cilj pohađati fakultet, roditelji bi trebali pomoći svojoj djeci u postavljanju ciljeva koji su kratkoročne prirode, poput postizanja visokih ocjena, što će potaknuti samopouzdanje kako napreduju.
U konačnici, razlika između kazne i discipline je od velikog značaja. Kazna može biti štetna jer potiče percepciju da su djeca izopačena osoba, dok kazna djeci daje priliku da uče iz svojih pogrešaka. Blitz navodi da ukorom djeteta roditelj olakšava djetetu razumijevanje njegovog lošeg izbora, dok kažnjavanjem djece može potaknuti uvjerenje da nisu u stanju donositi bolje odluke. Ključno je da roditelji prepoznaju te pogreške i pokušaju ih ispraviti, inače će njihova djeca imati manjak samopouzdanja. što će utjecati na njih tijekom cijelog života. Učenje iz pogrešaka, suočavanje s emocijama i davanje ljudima prostora za razvoj odgovornosti i samosvijesti ključno je za rast mentalno jakih i samouvjerenih pojedinaca.
