Tuga je nešto što neke ljude nikad nažalost ne napušta. Iako je često korijen čvrstoće ljudskog duha koji će da izraste iz patnje, nekada nam ne može biti svejedno kad vidimo kako se neko nosi s tim.
U parku sam primijetio mladića kako sjedi na klupi i reže mali sendvič na tri jednaka dijela – objasnio mi je to, ostavljajući me bez daha. Prešao sam park ne obraćajući pažnju na druge ljude, sve dok nisam primijetio dječaka kako namjerno reže sendvič, kao da je od velike vrijednosti. Njegove tanke ruke su s izuzetnom pažnjom držale kruh, a oči su mu često lutale okolo kako bi se uvjerio da ga nitko ne promatra. Napredovao sam tromim koracima, vjerujući da očekuje prijatelja.
Međutim, kada sam primijetio da u torbi nema ničega osim prazne boce vode, osjetio sam kako mi se nešto steže u prsima. Dječak je bacio jedan dio, a preostala dva zamotao u komad salvete. Nježno sam ga upitao: “Zašto to odvajaš, za koga su ta dva dijela?” Pogledao me, oči su mu bile mirne i zrelije nego što bi trebale biti. Nakon toga je objasnio rečenicu koja je na mene ostavila veliki dojam. Ovo je posvećeno mojoj braći… danas imamo samo ovo. Kad je dječak objasnio da je sendvič za njega i njegovu braću i sestre, osjetila sam kako me prožima jeza.
Nisam očekivala odgovor, pogotovo od malog djeteta koji kao da nije imao nikakve veze s temom. Sjela sam pokraj njega i pokušala djelovati stoički, unatoč činjenici da sam se cijelom snagom slomila. Željela sam znati više, ali ne i uplašiti ga. Raspitala sam ga gdje su mu braća sada. Zavirio je u ruksak i rekao da su kod njega i čekaju da se vrati. Rekao je to kao da raspravlja o nečemu sasvim uobičajenom, kao da nije neobično da dijete jednostavno ode u park po hranu. Ta smirenost mi je došla – jer je proizašla iz vježbe, a ne iz nepažnje. I nijedno dijete ne bi trebalo naučiti živjeti na ulici. Raspitala sam ga za roditelje, ali on je samo pristao. Izjavio je da mama obično “povremeno” radi, dok je tata odavno otišao.
- Nije dao konkretne detalje, kao da ne postoje. Možda ćete prepoznati njegov glas da je prihvatio ono što nije uspio shvatiti. To je bilo bolnije od svega, spoznaja da ga je život samo o kratkom vremenskom okviru naučio što znači biti kratak. Objasnio mi je da mama povremeno donese nešto iz pekare što se napravi kada je bilo viška, ali danas nije donijela ništa. Tada je donio odluku da podijeli malu količinu novca koju je posjedovao. „Zato sam je podijelio na tri dijela“, rekao je tihim glasom. Ta mi je rečenica ostala u sjećanju kao najtiši protest, ali je ujedno imala i najveću moć. Predložio sam mu da mu kupim još hrane, ali je odmah odbio.
Izjavio je da neće moći puno uzeti, jer je mama rekla da će ljudi djecu doživljavati kao bezvrijednu ako prose. To me pogodilo. Nije tražio. Nije tražio. Bio je jednostavno stariji brat koji je bio odgovoran, i to je bilo dovoljno da barem djelomično objasni njegove postupke. Objasnio sam mu da to nije dobrotvorna radnja, već da moram pomoći s utovarom robe iz trgovine. Pojavio se blagi osmijeh koji je bio jedva primjetan, ali iskren. Taj mali osmijeh pokazao mi je da je dijete samo željelo osjećati se važnim, nije se sramilo prihvatiti pomoć. Zajedno smo otišli u trgovinu. Mogla se vidjeti sreća u njegovim očima dok je birao kruh, mlijeko i nekoliko komada voća – sve su to bile stvari koje djeca obično konzumiraju bez razmišljanja. Identificirao ih je kao da su zlato.
Kad smo stigli do stola za plaćanje, pozdravio nas je i držao svoju prtljagu kao da se boji da će mu je uzeti. U njegovom ponašanju bila je mješavina zahvalnosti i žaljenja. To mi je najviše ostalo u sjećanju. Rekla sam mu da ću ga odvesti kući. Nije se bunio, ali je spustio glavu, kao da se boji otkriti nešto što ne bi smio vidjeti. Putovali smo prema staroj zgradi koja je bila oronula i imala je ljušteći se ulaz. Činilo se da je to mjesto koje u nju ulijevalo hladnoću i tugu. Stigli smo u mali, slabo osvijetljeni stan. Njegova dva mlađa brata jela su asiento na podu, prekriveni tankim ručnicima, promatrajući ga kao da je poznati junak koji je donio blago. Kad su vidjeli hranu, oči su im se razvedrile. Prizor me je emocionalno i psihički izazvao krvarenje.
Nisam mogao vjerovati da tako mala djeca mogu živjeti u takvim uvjetima. Počeli su jesti polako, kao da su se brinuli da će svemu tome doći kraj. Promatrao sam ih i pitao se koliko dugo već žive na ovaj način. Dječak mi je rekao da ponekad jedu i na druge dane osim onih kada su trebali jesti, a ponekad ne. Govorio je tiho, kao da se brine da će ga netko prepoznati i ukoriti. Njegov rast bio je mučan. Raspitao sam se gdje im je majka. Izjavio je da je otišla ranije nego što se očekivalo kako bi tražila posao, ali da se često vraća kasno bez ičega. Odbio je reći više. Nije morao. Slika je bila učinkovita. Djeca su se prije sama borila protiv zmaja; ne bi se trebala morati boriti protiv ovoga. Dok su konzumirali hranu, stariji brat je počeo dijeliti je na porcije tako da su svi dobili istu količinu.
Nisam mogao pomisliti da bi dijete s ograničenim stvarima bilo zabrinuto da će drugi dobiti više od njega samog. Postojala je strastvena odanost prema njemu koja je nadilazila standarde po kojima je živio. Sjetio sam se i upitao ga je li primio ikakvu pomoć. Slegnuo je ramenima i rekao: “Ponekad dođe teta iz centra, ali mama je posramljena.” Nakon što sam razmislio, shvatio sam da ta mala stvorenja žive između potrebe za hranom i straha od sramote, dvije najteže stvari za dijete. To nikada ne bi trebalo biti dio svakodnevnog života nekoga. Rekao sam mu da ću se vratiti sljedeći dan, pa još sljedeći. Njegov pogled me pratio – mješavina vjere u moju sposobnost da održim riječ i straha da to neću učiniti.
Stavila sam ruku na njegovo rame i uvjerila ga da to neće ponoviti treći put. Ne dok sam živa. Dok sam odlazila, čula sam svog mlađeg brata kako uzvikuje: “Hoće li se zaista vratiti?” Osim toga, moj stariji brat je rekao: “Vjerujem da hoće.” Drugim riječima, on nije kao ostali. Te večeri nisam mogla prestati razmišljati o njima. Shvatila sam da ne mogu promijeniti cijeli svijet, ali mogu promijeniti njihov. Tog dana, u parku, dok je dječak rezao sendvič za svoju dvojicu braće, prepoznala sam nešto značajno. Povremeno su najveći igrači uloga oni koji igraju najmanje igre.
