Ljuid koji nemaju ništa ili imaju jako malo spreminiji su da to podijele sa drugima nego oni koji ne znaju šta će sa novcem a upravo o tome se radi u našoj današnjoj priči.
Mladić koji je prosio pred pekarom primijetio je: nije tražio kruh, već nešto značajnije. Održavao je miran položaj, spuštene glave, kao da mu je neugodno čak i govoriti. Nisam vidio nikakvo neprijateljstvo, nikakvu pripremu, samo jednostavnu skromnost koja je neuobičajena. Kupio sam mu svježi kruh, nadao sam se da će ga odmah progutati. Međutim, nije ga ni pojeo. Samo ga je stavio u ruku, pažljivo, kao da je to najvažnija stvar na svijetu. S mukom sam ga promatrao i pitao zašto ne jede. Zatim se pretvarao da se smiješi, ali s tugom koja bi vas dirnula u srž.
Izjavio je da kruh nije za njega. Nakon toga, izveo je čin koji me ostavio bez riječi. Mladić je dugo držao kruh u rukama, nježnim dodirom, kao da ga ne može ni dosegnuti. Nisam ga htio požurivati, ali moj interes i znatiželja rasli su sa svakom minutom koja je prolazila. Tiho sam ga upitao je li dobro. Samo je promrmljao još nekoliko riječi i rekao “sve je u redu”. Kad je podigao pogled, u njegovim sam očima primijetio znakove umora koji se ne stječu svakodnevno. Bio je to napor preduge borbe.
Međutim, u tom istom volumenu osjećala se temperatura. Predložio je da se kruh podijeli nekome drugome, a ne njemu. Te su me riječi već nekoliko puta naježile. Upitao sam ga kome ga namjerava odnijeti, pretpostavio sam da bi to mogao biti prijatelj ili netko stariji. Međutim, on je i dalje imao pitanje. Izjavio je da se nalazi iza ugla i da ga očekuje cijeli dan. Glas mu je postajao tiši dok je opisivao ženu, kao da raspravlja o nečem važnom. Počeo je usporenim snimkom i gotovo sam ga propustio primijetiti.
- Osjećao sam da osoba koja ga je čekala mora biti izvanredna osoba. Mladiću je nedostajao izgled nekoga tko živi bez svrhe. Čak i dok je hodao hladnim pločnikom, nosio je kruh kao dar, a ne kao obrok. Zaustavili smo se na starom stajalištu. Tamo, u daljini između dva zida, nalazio se mali pas. Iscrpljen, mlatarao rukama i iscrpljen, ali s očima koje su se odmah razvedrile kad su ugledali mladića. Pseće tijelo se počelo dizati, kao da je oslabljeno nedostatkom snage. Mladić mu se naklonio.
Nakon toga shvatio sam – kruh nije bio namijenjen ljudima. Bio je posvećen psu. Mladić ga je polako odvojio i stavio pred pseće noge, koje je ovaj progutao kao da ga jede prvi put. Cijela situacija bila je tiha, ali ipak snažna, zbog čega sam ostao nepomičan. Mladić je rekao psu da zna da će ostati dulje vrijeme. Te su riječi sadržavale više emocija nego što sam ih doživio cijeli dan. Pas mu je polizao ruke dok ga je milovao po glavi. Promatrao sam ih i osjećao sam se kao da svjedočim susretu dviju spašenih duša. Raspitao sam ga o podrijetlu psa i duljini njegove brige.
Rekao je da ga je pronašao prije nekoliko mjeseci, s malo ili nimalo mesa i bez mogućnosti hodanja, lutao je ulicama. Od tada je s njim dijelila sve svoje stvari, čak i ako je to bio jedini komad kruha koji je uspjela pojesti. Rekao mi je da je sposoban utoliti svoju glad. Međutim, ne može promatrati pseću bol. To je rekao s jednostavnim objašnjenjem koje je analogno prirodnom svijetu. I nešto se dogodilo u mojim prsima. Izjavio je da pas nije mogao dovoljno daleko hodati i morao ga je ostaviti u parku na jedan dan kako bi pokušao skupiti hranu za oboje. Izjavio je da ga nikada neće napustiti bez očekivanja povratka.
I to se uvijek ponavlja, čak i ako je samo s jednom komponentom. Shvatio sam da ovaj mladić prebiva na ulicama. Ne zato što to želi, već zato što je prisiljen. Međutim, unatoč činjenici da to pokazuje, čini se da i dalje o tome razmišlja kao da je to njegova obitelj. Možda je to jedina obitelj koju stvara. Smjestio sam se pored njih, bez riječi. Nisam ga htio spriječiti da nastavi hraniti psa. Promatrao sam kako pas pokušava polizati usnicu, dok je mladić predviđao da će sve biti u redu.
Ta slika je bila izvanredno besprijekorna. Kad je pas pojeo kruh, mladić je uzeo komadić kruha koji je namjeravao zadržati za kasnije. Dao mi je polovicu novca, jer je rekao: “Tako se dijeli razlika kada nemaš ništa.” Nisam to mogao prihvatiti. Sam taj čin bio je dovoljan da izgubim ravnotežu. Upitao sam ga za njegovu najveću pomoć. Odbio je zahtjev za novcem. Odbio je tražiti išta za sebe. Izjavio je da bi samo želio malo pseće hrane i dugu deku koja će mu pomoći da se grije tijekom noći. Nitko nikada nije ležernije razgovarao o svojim potrebama.
Brzo sam otišao u trgovinu i vratio se s vrećom hrane i toplom dekom. Kad sam mu to dao, činilo se da mu je teško povjerovati da je to pravo. Pas je odmah stavio glavu na meku tvar, a mladić mu je stavio ruku na leđa. U njegovim očima pojavila se zahvalnost koja se ne može lako izraziti riječima. Kad sam već htio otići, pozvao me je bez riječi i rekao: “Hvala što si ga vidio… većina ljudi samo mene promatra.”
Nisam mogao ništa odgovoriti. Samo sam kimnuo i promijenio smjer pogleda, što je istovremeno dovelo do težeg i lakšeg otkucaja srca. Tog dana sam naučio da ponekad najveće bogatstvo ne proizlazi iz onoga što posjedujemo, već iz onoga što smo spremni podijeliti, čak i kada nam ništa ne preostaje.
