Jedan mladić je primjetio stariju ženu koja je sa teškom mukom nosila kese sa namirnicama iz trgovine i ponudio se da joj pomogne. Idući sa njom saznao je neke stvari koje su bile šokantne.
Sreo sam je ispred konstrukcije, teško je nosila dvije teže torbe i jedva je stajala na nogama. Prebrodio sam prepreku i stigao do kraja svog putovanja, rekavši domaćici: “Evo, gospođo, ja ću to učiniti umjesto vas.” Slabo se nasmiješila i tiho promrmljala: “Hvala ti, dijete… Više nisam ista.” Dok smo se penjali stepenicama, primijetio sam da su joj ruke nepomične i da joj je svaki korak bio težak. Opisala mi je kako živi sama i kako joj je sve postalo teško, ali nije htjela nikoga upletati u situaciju.
“Samo me odvedi do ulaza”, rekla je tiho, “ne želim da ti dan bude zatrpan složenošću zbog mene.” Međutim, vjerujem da je postojala i dodatna komponenta. Kad smo stigli do njezinog ulaza, zaustavila se i pogledala me ponašanjem koje nisam očekivao. “Sine… neposredno prije nego što odeš… imam ti nešto važno reći.” Otključala je vrata mlohavim rukama, uvela me unutra i sjela na stolicu kao da se priprema za ispovijed. I ono što mi je tada rekla potpuno se ukočilo.
Čim se smjestila, primijetio sam kako joj se prsa počinju povećavati dok udiše i izdiše. Izgledalo je kao da će reći nešto što je dugo skrivala. Ruke su joj drhtale dok je pomicala vrećice u stranu, kao da ih se želi riješiti. Nisam bio siguran trebam li sjesti ili stajati, pa sam umjesto toga odlučio ostati na ulazu. „Molim vas… Zatvorite vrata“, rekla je tiho, gotovo tajno. Slijedio sam upute koje mi je dala, povećavajući napetost. Njezin stan bio je tradicionalan, ispunjen sjećanjima, fotografijama i predmetima koji su kao da su opisivali cijelu životnu priču.
- Čim sam je pogledao, već je imala moju pažnju. „Razumijem da vas neobično promatram“, rekla je, „ali nisam vas bez razloga tražila da mi pomognete.“ Pokušao sam se nasmiješiti i objasniti da mi ne treba zahvaljivati, međutim, prekinula me je podizanjem ruke. „Ne radi se o torbama“, rekla je. Te su riječi povećale moj oprez. Primaknula je malu stolicu bliže sebi i rekla: „Ostani sjediti, sine.“ Sjeo sam, unatoč tome što sam još uvijek imao pitanja, osjećajući da se nešto značajno razvija. Pogled joj je postao trom, kao da se suočava s teškim emocijama. „Nisam znala koga potražiti“, nastavila je.
Izjavila je da je godinama sama i da je njezin sin putovao preko oceana. „Nazvat će jednom mjesečno da svima obavijesti da je još uvijek živ“, rekla je tiho. Bilo mi je teško pratiti njezin govor zbog samoće u svakom tonu njezina glasa koju nisam očekivao. Međutim, to nije najgore. Pažljivo me je promatrala, kao da pokušava utvrditi jesam li spreman čuti više. „Netko mi stalno kuca na vrata“, rekla je zabrinutim izrazom lica. Događa se… polako… jedva čujno. Osjetila sam potrebu da se počešem. Nisam to očekivala. Izjavila je da to nikome nije otkrila, jer bi svi povjerovali da to izmišlja. “Uvijek tvrde da stariji ljudi doprinose idejama”, rekla je bolno. Međutim, vjerovala je da to nije halucinacija ili mašta. Čujem ga na ulazu… kao da čeka da se pojavim. Upitala sam je je li primijetila tu osobu.
Odmahnula je glavom. “Nikad”, rekla je. Međutim, osjećam prisutnost. Prepoznajem prisutnost. Razumijem da to nije slučajnost. Srce mi je ubrzano lupalo jer nisam očekivala ovo mračno otkriće. Samo sam nosila njezinu prtljagu. Nakon toga, ustala je i otključala ormarić pored kreveta. Iz džepa je izvadila malu, staru omotnicu i dala mi je. “Pronašla sam ovo blizu ulaza sinoć”, rekla je. Pomno sam je promotrila, ali nije imala priliku razmisliti. “Otvori.” U omotnici je bila jedna jedina izjava: „Razumijem da vam je preostalo ograničeno vrijeme.“
Osjetio sam jezu koja mi je prošla niz kralježnicu. Nisam mogao vjerovati što čitam. Promatrao sam stariju ženu, koja je sada izgledala manja i bespomoćnija. „Ne znam tko ovo šalje“, rekla je, „ali vjerujem da je netko prati.“ Pokušao sam zadržati prisebnost i rekao sam da ću joj pomoći u istrazi. Međutim, ona je odmah okrenula glavu. „Sine… to nije razlog zašto sam te zvala.“ S mukom sam je promatrao. Ako ne to, što je onda? Prišla mi je polako, uhvatila me za rame i pridržala dok sam sjedio na naslonu stolice. Zvala sam te jer mi je trebao netko na koga se mogu osloniti… netko tko će reći istinu ako mi se nešto dogodi.
Te su me riječi razbjesnile. Nisam znao što da izrazim. Nisam bio spreman na teret koji je namjeravala prenijeti na mene. Rekla je da je njezin sin neće smatrati zakonitom, niti će to učiniti itko od stanara. Ti si prvi koji me smatra ljudskim bićem, a ne teretom. U njezinu je glasu bilo istovremeno mnogo tuge i zahvalnosti. Nisam bio svjestan što je bilo strašnije – njezin strah ili njezina molba. Pronašao sam je pored sebe i rekao da ću pokušati učiniti sve što mogu. Međutim, ona je samo promrmljala još nekoliko riječi, kao da više nije mogla govoriti.
Pogledala je prema ulazu, kao da očekuje da će se netko vratiti. Nisam mogao dopustiti da moja supruga bude u takvom stanju. Dok sam odlazio, ponovno sam je promatrao. Sjedila je, mala, mršava i sa snagom nečega što je dugo trpjela. I očekivao sam da ovo nije posljednji put da ću ući u taj stan. Ne slijedeći preporuke novina i ono što je rekla. Osjećaj dužnosti usađen je u mene i ubrzo sam naučio više nego što sam želio.
