Konobari imaju teške poslove i jako su loše plaćeni, ali ipak većina se trudi da budu profesionalni i pruže najbolju uslugu. Danas vam otkrivamo kako je jedna konobarica ponizila porodicu.
Imam 72 godine i brinem se za svog Bena otkad mu je majka, koja je ujedno bila i moja kći, preminula prošle godine. Ne izvodim ga van tako često koliko bih htjela, novac je ograničen, a uz to me i leđa stalno izbacuju, ali sam mu ipak napravila vruću čokoladu jer je bio tako hrabar tijekom posjeta zubaru. Kafić je bio malen i besprijekorno čist, u njemu je bilo mnogo ljudi koji su koristili laptope, onakva mjesta gdje bi se čak i mala kap prolivenog pića smatrala zločinom.
Sjedili smo kraj prozora, pomogla sam Benu da skine kaput, njegova divlje lepršava kosa bila je uhvaćena u statički elektricitet. Našalio se da mu je šlag sletio na nos, a ja sam se također našalila da je glas u blizini. “NE MOŽEŠ LI GA KONTROLIRATI?” promrmljao je muškarac za susjednim stolom. Žena nasuprot njemu hladno je komentirala: “Neki pojedinci jednostavno ne pripadaju ovakvim okruženjima.” Moj osmijeh je u trenutku nestao. Benove su usne drhtale. “Bako, je li nešto u redu?” upitao je tihim glasom. Zatvorio je usta i napravio da izgleda ništa. „Ne dušo, samo su neki pojedinci zločesti“, rekla sam tihim glasom.
Nakon toga nas je konobarica pozdravila. Očekivala sam razumijevanje, ali glas joj je bio pretjerano tih. Gospođo, biste li se osjećali ugodnije vani? Ima mjesta s druge strane ulice. Te su riječi bile više kažnjavajuće nego šamar. Promatrala sam Bena, njegove su oči bile uznemirujuće. „Bene, dušo, čini se da bismo trebali krenuti“, tiho sam rekla, uzimajući šalicu sirove čokolade. Nakon toga me je zapanjio. „Ne, bako“, rekao je tihim glasom. „Ne možemo se odreći.“
- Kad sam ga upitala zašto, skrenuo je pogled, izbjegavajući me – gledao je ravno ispred sebe. Okrenula sam se… tada sam shvatila da se ovdje ne radi samo o našem odnosu. Usporila sam, nesigurna što ću vidjeti, a otkucaji srca su mi se ubrzali kao da se sprema nešto značajno. Iza mene, na zidu pored šanka, visjela je velika slika s fotografijama osoblja. Lica konobara i barista koji se smiješe uredno su složena kao dokaz “obiteljske atmosfere” kafića. Ben je pokazao mali prst i pokazao ravnom linijom prema slici. “Baka… izgleda isto”, rekao je tiho.
Njegovom glasu nedostajala je prepoznatljivost koja se obično povezuje s njim, već je bio obilježen zbunjenošću. Pokušao je složiti slagalicu. Moj pogled se usredotočio na sliku. Ista žena ispred nas, ista frizura, isti oblik očiju, ali mlađa, s osmijehom. Ispod slike bio je zapisan naslov. Prezime. Posljednje ime koje me je peklo u prsima. To je bio naziv posljednjeg pothvata moje kćeri. Shvatila sam da su mi noge amputirane. Konobarica je primijetila moj izraz lica i zastala. Osmijeh joj je nestao s lica. Pogledala je sliku, zatim mene, pa Bena. U tom točnom trenutku prepoznala ju je. „Bako“, nastavio je Ben, „To je onakva teta s portreta u kući. Mama i ona.“
Monotona tišina zavladala je kafićem. Muškarac koji je ranije protestirao spustio je pogled. Žena nasuprot njemu nije imala više što reći. Konobarica je pojela knedlu. „Kako se dječak zove?“ upitala je buku. „Ben“, rekao sam jedva čujno. „On je moj sin, Annino dijete.“ Promatrao sam plave oči na njoj. I… ja sam njezina sestra. „Moja kći je bila starija od moje sestre.“ Glasnice su joj bile slabe. „Nisam shvatila… Nisam shvatila da ima dijete.“ Moj planet imao je potpuno drugačiju orijentaciju.
Moja kći nije spomenula moju sestru. Nikada. Objasnila mi je da je odrasla sama. Da je obitelj složena. Da ne želi istraživati prošlost. Cijenim to. Konobarica se provukla ispred Bena. „Razumiješ“, rekla je tiho, „tvoja majka je bila najhrabrija osoba koju sam poznavala.“ Ben ju je gledao nevjerojatnim očima. „Stvarno?“ upitao je. „Da“, složila se. Imala je najprivlačniji osmijeh. U tom trenutku, prišao mi je menadžer kafića, ali ga je nedostatak zvuka zbunio. Konobarica je ustala i rekla: Ostat će. I molim vas… uzmite još jednu toplu čokoladu. Kod kuće.” Nije to bio zahtjev.
Bio je to izbor. Sjela je za naš stol. Prvi put nije posluživala hranu. Smatrali su je tetom. Postojala je obitelj koja je prije bila nepoznata. Objasnila mi je kako su bili podijeljeni kao djeca, kako je odrasla u udomiteljskoj obitelji i kako je godinama tražila sestru, ali je bilo prekasno. I plakala je. Ne ruidoso. Način plakanja starije osobe, bez ikakvog zvuka, dok im suze teku u svom smjeru. Ne zbog boli, već zbog svih izgubljenih godina. Zbog mlade žene koja ju je sama nosila. Zbog mladića koji je, bez saberla, prenio dio obitelji na njezino izvorno mjesto.
Oko nas, ljudi su se pretvarali da gledaju televizore. Međutim, atmosfera se promijenila. Više nije bilo ledeno. Samo gnjavaža onih koji su prestrogo sudili. Kad smo se spremali otići, konobarica, koju su prethodno pozvali imenom, ponovno je kleknula pred Bena. Hoćeš li se vratiti? Upitala je za njega. Ben se pretvarao da se smiješi. Hoću. Samo ako baka dobije kolač. Napustili smo kafić uz obostranu primopredaju. Klupa s druge strane ceste bila je prazna.
Izlazeće sunce obasjavalo je prozor kafića. Nisam vjerovao da sam izostavljen. Imao sam osjećaj da sam viđen. Tog dana nisam ispunio svoje obećanje domaće čokolade. Tog dana sam shvatio da djeca ponekad razumiju ono što odrasli ne razumiju godinama kasnije: istinu koja još uvijek čeka da bude prepoznata.
