Nikad ne znamo kako nas neko može promjeniti ili nam uticati na život na razne načine, a to su često ljudi koji budu stranci i uđu nam u živote. Danas vam otkrivamo zanimljivu priču.
Zaustavila se ispred mene s ugodnim osmijehom, kao da se obraća nekome koga poznaje godinama. U ruci je imala košaru, ali me je pogled neprestano pratio. Rekla je da me prepoznaje po izgledu, da su “iste kao njezine”. Njezine riječi dovele su do moje šutnje, jer dugo nisam ni s kim razgovarala o svojoj majci. Kad sam joj tiho rekla da je mama umrla, izraz lica joj se odmah promijenio – kao da se susrela s nečim nemogućim.
Nakon toga, prišla je nekoliko koraka bliže i rekla nešto što je učvrstilo moje emocije. Izjavila je da je nedavno vidjela moju majku. Ono što je zatim rekla potpuno me potreslo. Suočila sam se sa ženom ispred nas, bez ikakve ideje, atmosfera oko nas se promijenila do te mjere da je netko ugasio zvukove tržnice. Nisam mogla vjerovati što je rekla, što je nemoguće. Moja majka je bila preminula prije više od godinu dana, a ova anonimna žena rekla je da ju je nedavno vidjela.
Bila sam stisnuta između skepticizma, straha i nečega što nisam htjela priznati – nade. Upitao sam je gdje je, kaže, to vidjela. Žena je pregledala područje, kao da provjerava sluša li je netko. Rekla je da je vidjela moju majku kako hoda malom uličicom na drugoj strani grada i kupuje cvijeće. Izjavila je da je izgledala živahno, zdravo i da je govorila s osjećajem lakoće. Primijetio sam da mi srce ima nepravilan rad srca. Rekao sam joj da je to nemoguće i da je morala biti pogreška. Međutim, i dalje je imala pitanje, zbog čega je odmahnula glavom. Vjerovala je da nije bila namijenjena njoj.
- Rekla je da ju je susrela više puta na istom mjestu, a moja majka kao da nije bila zabrinuta. Tada mi je ruka prvo zadrhtala. Upitao sam je kako zna tko sam. Objasnila je da je moja majka nekoliko puta govorila o njoj tijekom razgovora, rekavši da ima sina koji je “hodao svojim putem”. Objasnila je da me je majka opisala kao ljubaznu osobu. Te su me riječi probole u srž mojih emocija. Žena je objasnila da ju je majka uputila da obrati pažnju ako me ikada sretne u gradu. To je zvučalo tako fantastično da sam osjetio stezanje u grlu.
Nisam znao trebam li joj vjerovati na riječ, ali glas joj je bio neuvjerljiv kao kod nekoga tko izmišlja priču. Djelovala je iskreno, čak se osjećala i malo straha. Upitao sam je zašto me o tome sada obavještava. Rekla je da više ne može to obuzdati. Rekla je da je prošli put nedavno vidjela moju majku i da se činilo da je zabrinuta. Rekla je da je to prvi put da je upotrijebila riječ koja ju je navela da me traži. To je dodatno pojačalo zbunjenost. U tom trenutku, doživio sam kako se cijela godina napornog rada na stabilizaciji svega pretvorila u neuspjeh.
Moja majka je bila izgubljena, ali vjerovao sam da je to neizbježna činjenica. Sada je netko drugi došao i rekao da možda ništa od toga nije ono što sam očekivao. Izgledalo je kao da je svako prethodno sjećanje krivotvoreno. Zamolio sam ženu da opiše moju majku. Počela je raspravljati o specifičnim detaljima koje bi razumjeli samo oni koji su je stvarno vidjeli. Opisala je frizuru, način na koji je hodala i osmijeh koji je, kako je rekla, bio pomalo tragičan. Taj mi je opis ostao u sjećanju jer je bio brutalan, bolno brutalan. Počela sam se pitati jednu stvar koju si prije nisam mogla priznati. Što ako… moja majka nije prisutna na mjestu gdje su rekli da hoće?
Što ako otputuje na udaljenu lokaciju, skrivajući tajnu koju nitko ne zna? Doživjela sam neopisivu kombinaciju straha i želje da vjerujem da se nešto nevjerojatno događa u mojim grudima. Žena je rekla da je svjesna svog prethodnog viđenja i da bi me bila voljna odvesti k sebi. Promatrala sam je kao da netko stoji pred ponorom kako bi procijenila postoji li dno. Nisam bila sigurna trebam li to prihvatiti, ali dio mene je već donio odluku. Morala sam otkriti istinu, bez obzira na to kakva je. Počele smo zajedno odlaziti, ali osjetila sam kako se moji koraci pretvaraju u drhtanje.
Nisam bila svjesna što ću pronaći, ali znala sam da ne mogu živjeti s pitanjem koje je ustrajalo u mojoj duši. Žena je tiho hodala uz mene, kao da je shvatila da mi treba prostora. Kako smo se približavali gradu, osjetio sam kako mi se otkucaji srca ubrzavaju. Svaki korak bio je težak. Nisam znao što očekujem vidjeti – bivšu majku ili nepoznatog muškarca. Međutim, očekivao sam da ću stići na mjesto gdje je moja prošlost završila. Žena je pokazala na mali štand cvjećarnice na uglu ulice. Rekla je da je to mjesto gdje je najčešće viđala moju majku. Zaustavio sam se, uplašen mogućnosti da se dogodi nešto nemoguće.
U tom trenutku nisam bio siguran udišem li ili ne. Približio sam se usporenim pokretom, promatrajući svaki aspekt, svaki pokret osoba oko sebe. Očima sam prelazio po licima kao da pokušavam pronaći duha prošlosti. Žena se smjestila u mali stražnji položaj, odajući počast mom kašnjenju. Svijet se činio tišim nego ikad prije.
Međutim, kada sam stigao do kabine, dočekala me priča koju nisam očekivao – netko drugi, nepoznat, ali sa znacima nečeg poznatog. Netko tko je imao više znanja od mene. Netko tko je imao ključ onoga što je moja majka možda skrivala. Nakon toga, shvatio sam jednu stvar: ovo nije zaključak priče. Ovo je samo početak istine koju godinama izbjegavam.
