Kad odemo na putovanje, misao pri povratku je uvijek “kod kuće je najljepše”, ali to nekad ne ispadne tako i onda shvatimo da su se stvari promjenile. Danas vam donosimo novu priču.
Cijelim putem kući razmišljala sam o toploj kupki i mirnom završetku teškog tjedna. Dala sam ključeve Mariji i potpuno sam joj vjerovala. Međutim, kada sam parkirala auto ispred kuće, odmah sam osjetila nešto čudno: vrata su bila širom otvorena, a građevinsko vozilo parkirano u dvorištu. Ušla sam unutra i ostala bez riječi. Moj WC se nalazio usred hodnika, kuhinja je bila opustošena, a zabava je bila prisutna u dnevnoj sobi.
Zaustavila sam se na pragu, a onda mi je prizor leda preplavio krv. Kad sam ušla u dnevnu sobu, prvo što sam osjetila bio je miris hrane – mojih začina, mog posuđa i mog doma. Za stolom je sjedila moja sestra Marija, odjevena u moju haljinu, s osmijehom i točeći vino dvjema starijim osobama koje nikada prije nisam srela. Maria? upitala sam, sa mješavinom obje emocije. „Što se ovdje događa?“
Okrenula se, mirnoća se vratila u nju, kao da očekuje moj dolazak. „Vratili ste se rano“, rekla je bez topline i otpila gutljaj vina. „Pozdravite me, ovo su moji svekrva i svekar. Žele vidjeti kuću.“ „Koju kuću?“ upitala sam, a istovremeno mi se ubrzao puls. Ovo je moj dom, Maria.“ Šalila se, ali ne tako lako kao nekada – to je bila šala puna prezira. „Razumijem, ali… kako da to opišem?“ upitala je ležerno, dok je njezina svekrva uzimala još krumpira iz posude. Budući da se rijetko vraćate kući, smatrala sam prikladnim stvoriti nešto korisno od ovog prostora.
- Pogledala sam prema kuhinji – zidovi su bili prazni, pločice odbačene, pribor razbacan okolo. „Uništavate mi kuhinju?“ upitala sam, kao da mi glas drhti. „Ne ja“, rekla je, „moj suprug. Namjeravamo se preseliti ovdje dok ne završimo naš stan. Objasnili ste da mogu zalijevati cvijeće, pa sam odlučila zaliti cijelu kuću.“ To je bio kraj. Osjetila sam kako mi se prsti tresu, ali sam duboko udahnula. Nisam htjela stvarati scenu, ne pred ljudima koje nisam poznavala. „U redu“, rekla sam glatko.
Ušli ste u moju rezidenciju, preuredili mi kuhinju i pozvali druge osobe da ovdje večeraju, bez mog dopuštenja? Maria je odgovorila slijeganjem ramenima. Ne budite dramatični, sve ću preurediti kako je bilo. Nakon što sam primijetila da su moji dokumenti, računi i laptop premješteni na stol, shvatila sam da moram reći istinu. „Jeste li ušli u moj ormar?“, upitala sam. Morala sam nabaviti vreće za spavanje i nešto odjeće. Sve što posjedujete jednostavno leži tamo u nepromijenjenom stanju. Srce mi je ubrzano lupalo.
„Odlazite“, rekla sam tiho, ali čvrsto. „Molim vas?“ Rekla sam – odlazite.Svi.Sad.“ Njezin svekar i svekrva razmijenili su nelagodne poglede, oboje su ustali i rekli: „Hvala na večeri.“ Maria ih je pokušala zaustaviti: „Ne, čekaj, ovo nije…“ Međutim, već sam priznao tu mogućnost. „Maria“, rekao sam otvrdnutim glasom, „dao sam ti ključ jer sam ti vjerovao. Ne da privučem pozornost. Imaš 10 minuta da napustiš moju kuću ili ću pozvati policiju.“ Nije vjerovala da ću to učiniti, ali kad sam se zapravo javio, shvatila je da sam ozbiljan.
Vrisnula je: „Lud si. Oduvijek si bio sklon uzimanju! Sve mora biti tvoje!“ „Ovdje se ne radi o posjedovanju“, rekao sam, „radi se o poštovanju.“ “Nemaš ni jedno ni drugo.” Zalupila je vratima dok je odlazila, a tišina koja je uslijedila bila je značajnija od olova. Dva dana nakon toga primio sam od nje SMS poruku: “Previše si se raspisao. Ljudi trenutno raspravljaju o raznim stvarima. Nitko mi ne šalje e-mailove niti me zove, neugodno mi je.
Grubo sam mu odgovorio: “Dobrodošao na iskustvo koje si podijelio sa mnom.” Nakon toga se nije vratila. Popravio sam kuhinju, vratio stvari na njihova prvobitna mjesta i promijenio brave. Unatoč činjenici da mi je trebalo neko vrijeme da se naljutim, jednog jutra shvatio sam da nisam ništa izgubio. Samo sam prestao dijeliti ono čega sam previše davao. Kasnije, dok sam pripremao kavu u svojoj novoj kuhinji, čuo sam obavijest na mobitelu.
Nadoknadila mi je: “Ispričavam se. Zavidio sam ti. Nisi bio dostojan toga.” Na ovo pitanje odgovorio sam samo jednom izjavom: “Sada razumiješ kako je to kada netko uđe u tvoj život bez pitanja.” Tada sam se nasmijao. Ne zbog neprijateljstva, već… zbog harmonije. Jer tek nakon što sve izgubiš, naučiš neke lekcije. Osim sebe.
