Ljubavni trokuti su jedna od najštetnijih stvari u međuljudskim odnosima i to je problem koji se rađa iz manjka komunikacije. Danas vam otkrivamo jednu novu priču.
Nataša je stajala u slabo osvijetljenom kutu svoje blagovaonice dok je Igor bezbrižno izgovarao rečenicu koja bi inače usadila dnevnu tišinu: “Sve stvari su prenesene.” Ništa više nije naše. Glas mu je bio bez napetosti, gotovo oštar, isti glas kojim je prije skinuo ključeve s vješalice u hodniku. Kravata, skupi poklon koji je odlučila nositi na njihovu posljednju godišnjicu, bila je vezana s posebnom pažnjom. Nije je pogledao. Umjesto šoka, Natašina ruka je bila teška zbog nečeg drugog: tup, pritiskujući osjećaj koji se činio kao da joj je žica umetnuta pod kožu i počela se tresti. Imala je račune za platiti. Bila je supruga. I, deset godina koje su uslijedile, postupno je, metodično i neprimjetno tkala svoju mrežu.
Igor je očekivao zeznutu scenu, uzviknuo je. Umjesto toga, otkrio je stoički, proračunati mir u njezinom pogledu. “Koja je točna definicija ‘sve’, Igore?” Tiho i pažljivo nas je ispitivala, porculanski tanjur koji je klizio po stolu. Riječi su joj bile uobičajene, gotovo formalne – kao da podnosi izvješće odboru. Kad se konačno osvrnuo, oči su mu preplavile prezir i bolni osjećaji. Rezidencija, korporacija i svi računi. Sva imovina, rekao je patentiranim, sebičnim tonom. Počinjem odakle sam trčao. S Marinom.“ Njegove riječi bile su hladna potvrda njezine zabrinutosti, ali i učvršćivanje njegove neizrečene sigurnosti: mislio je da žena koja jednostavno „broji brojeve“ ne bi bila svjesna zamršene mreže numeričkih manipulacija.
Nataša se pretvarala da se smiješi, ali smijeh je bio tih, a matematika produžena. Ovo je posao, zar ne? Dugoročna investicija? Njenoj ironiji nedostajalo je volumena, ali je bila točna. Za 10 godina potrošit će svo svoje bogatstvo na izgovore i „reprezentacijske troškove“, dok će, slijedeći pravila i propise, pripremiti dokument koji će mu onemogućiti da joj jednostavno sve oduzme. Pokušao je umanjiti važnost stvari. „To nema veze s tvojim poslom.“ „Imat ćeš auto, pomoći ću ti unajmiti stan na nekoliko mjeseci.“ Njegova velikodušnost bila je provokativna. U njegovom osmijehu, Natasha je primijetila pohlep osobe koja misli da je već pobijedila. Metodično je prišla stolu, zatim sjela i prekrižila ruke. Glas joj je bio hladan i formalan dok je započela: „Poštujemo pravila vlasništva.“
- Imamo članak 7.4 iz povelje iz 2012. Svaka razmjena novca ili robe smatra se ništavnom bez pismenog i ovjerenog odobrenja ostalih osnivača.“ Izgovorila je nepovezane rečenice koje su se činile kao da im nedostaje strasti, ali te su rečenice sadržavale bombu koja bi prekinuti dovod kisika Igerovim planovima. Igor je isprva pokušao to poreći. Nije se uspio sjetiti. Nije pročitao dokumente koje je dao. Atasha, predaj mi to, priznat ću to! “Sve je besprijekorno!” Komentirao je njezin nedostatak znanja. Međutim, Nataša je bila odana odanosti – malim detaljima, ugovornoj klauzuli i njihovoj zajedničkoj želji da izbjegnu neprijateljsko preuzimanje. “Nisi proučio te dokumente”, rekla je tihim glasom. “Podsjetila sam je na tvoje inzistiranje na toj odredbi.
Nazvao si me paranoičnom. Međutim, nisi pročitao posljednji dio, koji zahtijeva da drugi osnivač ima ovjereni potpis na svim promjenama vlasništva. Natašin glas bio je bezizražajan, ali i dalje je posjedovala prepoznatljiv autoritet. Nakon nekoliko pokušaja, Igor je konačno zgrabio telefon i pokušao nazvati odvjetnika i stare prijatelje. Raspitao se o statusu Serje Ivanoviča, njihovog pravnog savjetnika od osnivanja tvrtke. Nataša je stavila prste na stol i dopustila mu da govori. Tijekom tihe rasprave, čulo se samo nekoliko informacija: povelja iz 2012…. klauzula o otuđenju… Kad se osvrnuo, krv na njegovom licu se raspršila. “Ovo nije točno! Neće proći. Zahtijevat ću da platiš.” “Ja!” vikao je. Njegov arogantni ponos nadjačavao je suhoparno logično razmišljanje Natašinog pravnog odjela. Nije tražila plaću za svoju šutnju. Nije stvar u novcu, Igore. Radi se o onome što ja posjedujem – mojoj polovici.
Posjedovat ćeš stvari s kojima si došao u moj život: torbu i kredite.” Njezine riječi nisu smatrane kletvom, već zaključkom. Vikao je da je on taj koji je “stvorio” tvrtku, da je on njezino lice. Međutim, Nataša mu je odgovorila hladnom izjavom da, iako on nosi uniformu Upravnika i prijavljuje se za “važno” prisustvovanje okupljanjima, ona ipak gradi temelje; svaki ugovor, svaki račun, svaka prijava: sve je tiho i neumorno predano. Služila je kao nevidljiva sila koja je povećavala težinu njezina zadatka. Bijes je dosegao vrhunac: Igor je srušio stolicu, prijetio je da će je uništiti i iskoristiti. Međutim, prije nego što su njegove prijetnje mogle postati stvarne,
Nataša ga je ispitivala hladnom izjavom koja je otkrila dodatne detalje njezine sheme: “Nazovi Marinu i pitaj je – je li imala unaprijed plaćenu pretplatu?” Riječi su bile poput bljeska svjetiljke. Igor je stao. U tom trenutku postalo je očito da se ova priča nije odnosila samo na imovinu ili prijevaru, već i na organizaciju koja je kontrolirala financije i ženu koja je desetljećima tiho smišljala svoj plan za stjecanje dostojanstva i prava. Natašina strategija nije bila slučajna. Koristila je profesionalne resurse: bilješke, ugovore, javnobilježničke izjave, dugoročne arhive i odvjetničke dosjee. Drugi protagonisti vjerovali su da će kupnjom pažnje i raspršivanjem privilegija imati svu moć, međutim, ona je znala da se prava moć nalazi u pečatu dokumenta i rečenici koja kaže “nema moći bez pristanka drugog osnivača”.
U tišini ureda, među dokumentima i brojkama, Natašino iznenađenje je raslo tijekom deset godina. Prividna devastacija situacije kao da nije imala nikakve veze s tim – muž je sve napisao svojoj ljubavnici, nekretnina je bila službeno izmijenjena, a pravila i propisi starog poslovnog partnerstva imali su prednost nad brzim odlukama. Igorove nasumične odluke i impulsi ne bi imali sposobnost srušiti stara, dobro promišljena pravila. Kako se bližio kraj obroka i posljednje riječi opasnosti blijedjele, Nataša je ostala pribrana. Nije uspjela slaviti kao što bi slavila u trenutku pobjede; umjesto toga, posvetila se ispunjenju jednog zadatka, a to je bio mukotrpno planirani desetogodišnji pothvat koji je konačno postao očit.
Nije se smatralo osvetom u tradicionalnom smislu: to je bila obnova ravnoteže: povratak sporazumu koji su oboje sklopili kada su osnovali tvrtku. Njezino odmazdno ponašanje bilo je hladno i detaljno, bilo je i pravno i moralno legitimno. Nije koristila vriske ili skandale. Koristila je znanje, strpljenje i formalne dogovore. Bila je to priča o ženi koja je ignorirala lažni sjaj i radila na stvarima koje su doista držale tvrtku na okupu – papirologiji, potpisima, ugovorima – sve dok nije došao trenutak otkrića.
