Često je tragičan odgovor na mnoga pitanja o pravoj ljubavi – ali moraju se čuti i razumjeti. Nekada moramo da pustimo osobu koja nije dobra za nas kako bismo sebi obezbjedili bolji život.
Još se sjećam oborina te noći; činilo se kao da iglice kiše padaju na moj kaput dok su ulična svjetla treperila, a bila je i magla. Jednostavno sam se htio vratiti kući prije ponoći, za to vrijeme sam je vidio ispod treperave svjetiljke. Pojavila se kao vizija: kosa joj je bila svezana u punđu, oči su joj bile pune užasa, i pojavila se. U naručju je imala novorođenče, kao i stari kofer na raspolaganju. Na trenutak sam pomislio da samo prođem. Međutim, naši su se pogledi sreli. „Molim te“, rekla je, glas joj se jedva čuo kroz kišu. Prišla je korak bliže i stavila mi dijete u naručje.
„Što pokušavaš?“ Ne mogu… „Uzmi to. I ovo.“ Pomaknula je kofer prema meni, drhtavim rukama. „Nemoj postavljati pitanja. Samo… sačuvaj ga.“ Pokušala sam je zaustaviti, ali ona je već prošla praznom ulicom, nestajući u tami. Bila sam pozicionirana kao jedina preostala osoba, sposobna držati tuđu bebu i kofer pun tajni. To je bilo prije 16 godina. I baš kad sam očekivala da će prošlost biti zauvijek, netko je pozvonio na naša vrata. Iza njega, muškarac u prekrasnom kostimu, s koferom i fasciklom u ruci. Njegova prva izjava zauvijek je promijenila naše postojanje… „Tvoj dječak je nasljednik imanja Hawthorne“, rekao je glatko, pružajući mi papire.
Lucas je bio ispred mene, uhvatio me za ruku i držao je, što je uzrokovalo da mi srce ubrzano zakuca. Pomno sam pregledala dokumente – krsni list, povijesne fotografije, potpise i pečate. Nakon toga, slika žene koju sam posljednji put vidjela u kišnoj noći. Dah mi je ubrzan. Ona je bila to. Lucas me pogledao širom otvorenih očiju. „Mama? Znaš li ti išta o ovome?“ „Ne“, uspjela sam prošaptati, unatoč drhtanju glasa. Obuzeo me osjećaj straha i krivnje. Uostalom, prošlo je toliko vremena otkako sam čula njegovu tajnu, a nisam bila upoznata s njegovim pravim podrijetlom.
- Muškarac u odijelu jeo je za stolom za večeru. „Gospodine Carter“, rekla je, „Hawthorne je umro prije tri mjeseca.“ Njegova posljednja želja je da Lucas preuzme njegovo mjesto u obitelji. I iskreno, u nevolji smo.” Lucas je sjeo, glavu položio u krilo. Do jučer mu je život bio tipičan: škola, sport i prijatelji. Sada mu je netko rekao da je potomak bogatstva. “Koji je razlog zašto je sada?” upitao sam, istovremeno osjećajući ljutnju i strah. “Koji je razlog zašto to moramo učiniti tek sada?” “Njegova majka je odsutna”, svečano je rekao čovjek. Već neko vrijeme pokušavamo ga pronaći.
Kad su vas odvjetnici pronašli, shvatili su da ste ga pratili tijekom svih ovih godina. Zato ste navedeni kao njegov skrbnik dok ne bude dovoljno star. Ta riječ – skrbnik – natjerala me je da se prisjetim bezbrojnih noći koje sam ga uspavljivala, troškova bolnice koje sam jedva plaćala, njegovih suza i smijeha. Nisam bila samo skrbnica. Bila sam majka. Ako ga odvedem, što će biti s njim? “Živjet će u imanju, nastaviti školovanje uz nadzor privatnih učitelja i bit će spreman preuzeti obiteljsku imovinu.” „Lucas me pogledao. „Hoću li i dalje živjeti s tobom?“ Poput oštrice u srce. „Ne znam“, rekla sam iskreno.
Kasnije su prolazili odvjetnici noseći dodatne dokumente. Novinari su se počeli zanimati. Ljudi koje prije nisam sretala željeli su se uključiti u naše živote. Lucas se činio zainteresiranim, ali i uplašenim. Jedne večeri otkrila sam stari kofer. Osim novca, unutra su bila i neotkrivena pisma. Dopustite mi da čitam do kasno u noć. Govorilo se o opasnosti, o skrivenim prijetnjama i o pojedincima koji bi naudili djetetu kako bi dobili nasljedstvo. Nakon toga shvatila sam zašto mi ga je dala. Kad je došao dan odluke, Lucas je bio spreman. Želim otići, rekao je. Želim znati što sam. Bit ću s tobom, rekla sam drhtavim glasom. „Neću te pustiti da odeš samu.“
Na imanju Hawthorne, dočekao nas je odvjetnik, a zatim članovi obitelji – neki s ljubaznostima, neki sa zloslutnim pogledima. Bilo je… očito od prvog dana: ovo nije bila samo priča o nasljeđivanju. Ovo je bio sukob. Borbe za moć su počele. Neki su ga pokušavali uvjeriti, dok su ga drugi pokušavali uplašiti. Međutim, Lucas je odbio stajati po strani, a ja sam bila prisutna, baš kao i prvog dana oborina. Jedne večeri, dok smo stajali na balkonu kako bismo promatrali imanje koje je sada bilo njegovo, Lucas je rekao: “Možda ne znam što očekivati.” Međutim, znam jednu istinu – ti si pravi dom koji imam. Suza mi je potekla niz usnu.
Nisam bila svjesna mogućnosti pobjede u sukobu koji nas je čekao, ali bila sam svjesna činjenice da on posjeduje moć, kao i obitelji koja ga je odlučila podržati bez obzira na krv koja je tekla kroz nju. I možda nas je u mraku, žena iz kišne noći promatrala, tada osjetila iskupljenje.
