Mnoge traume počinju u djetinjstvu, naročito ako izgubimo voljene osobe poput roditelja jako rano i na jako brutalne načine. Danas vam otkrivamo jednu priču.
Ovo je priča koju je lako razumjeti, a koja ima ton osobnog blogera o gubitku pamćenja, te istina koja je bila neočekivana. Kad je imao 11 godina, njegov se svijet počeo raspadati na način koji malo dijete ne može u potpunosti shvatiti. Njegova majka poginula je u traumatičnoj nesreći na plaži, na mjestu koje je prije mirisalo ljetom, sigurnošću i brigom.
Bila je iznimna plivačica, snažna i samouvjerena u vodi, ali tog dana ocean je bio snažniji. Snažna struja ju je odnijela i nije joj dala priliku da se vrati. Nakon toga, stvari i dalje nisu bile iste. Njegov otac bio je oštećen, tih i odsutan, a on je saznao važnost života kako je odmicao, kada je najznačajnija osoba u njemu otišla. Tuga se nije dogodila odjednom, već ga je obuzela, postupno mijenjajući način na koji je živio, ujutro bez majčinog glasa, a navečer bez nje.
Na kraju su postali svjesni svoje funkcije, ali nedostatak sadržaja nikada ih nije istinski pratio. Kasnije, kao zrela osoba, otputovao je u Pariz zbog posla. Bio je to grad koji nije imao nikakve veze s njegovom mladošću, grad svjetlosti, brzine i čudnih lica. Vjerovao je u to. Jednog običnog dana, u gomili, ugledao je ženu koja ga je natjerala da se zaustavi. Njezino držanje, njezin izgled, način na koji se ošišala – sve je izgledalo kao da podsjeća na majku koju je izgubio.
- U početku je vjerovao da su mu sjećanja netočna. Međutim, emocije nisu nestajale. Prišao joj je, nesiguran u vlastitu snagu. Ukratko joj je objasnio što mora učiniti, majku koju je izgubio, nesreću na plaži i rekao da će je nazvati kasnije tog dana. Iskopao je stare slike koje je imao na telefonu, slike koje je godinama skupljao kao najdražu imovinu. Žena ga je pažljivo promatrala, bez šoka i nevjerice. Nakon toga, pretvarala se da se smiješi, ali zapravo je bila tužna.
Objasnila mu je nešto što nikada ne bi očekivao. Imala je identičnu sestru. Oboje su rođeni u različitim obiteljima i godinama nisu bili svjesni jedno drugoga. Tek kasnije, kao odrasli, pronašli su se. Rekla je da je godinama prije razgovarala s njegovom majkom. Razgovarali su, razmijenili nekoliko informacija, ali se i dalje nisu povezali. Složili su se da ne održavaju komunikaciju, svaki sa svojim životima, svojim razlozima i svojim bolovima.
Nije bilo spora, već tihe odluke da ne raspravljaju o prošlosti. Zagrlila ga je, kao da prihvaća nešto što zna, ali nikada nije iskusila. Objasnila mu je da žali zbog njegovog gubitka. Potapšala ga je po ramenu, onako kako to čine ljudi koji znaju da ne postoji odgovarajuća kazna. Nakon toga, otišla je, ušavši u parišku gomilu, potpuno nesvjesna kao što se i činila. Nikada je više nije vidio. Ta interakcija nije pružila odgovore na njegova dugogodišnja pitanja.
Nije uspjela vratiti njegovu majku, niti je popunila prazninu u njegovoj mladosti. Međutim, to je u njemu probudilo i drugačiji osjećaj: dojam da je majčina priča značajnija nego što je prije prepoznavao. Da netko na svijetu ima isti izgled, iste crte lica i moguće iste pokrete. Najteži aspekt bio je to što ocu nije rekao o susretu. Ne zato što je poricao istinu, već zato što je želio spriječiti ponovno otvaranje rane. Neke su istine bile skrivene ne zbog laži, već zbog sigurnosti.
Danas, kada se prisjeća Pariza, ne sjeća se grada, ulica ili položaja koji je tamo zauzimao. Sjeća se trenutka kada je shvatio da gubitak ne nestaje uvijek, već da može poprimiti drugačiji oblik. Način kratkog susreta, pozdrav sa strancem i razumijevanje da je njegova majka bila uključena u priču koja se nastavljala – samo na trenutak. Ova priča nije o čudu, niti o obiteljskom okupljanju.
Radi se o načinu na koji život ponekad stupa u kontakt s nama, prikazujući ljepotu prošlosti, a zatim je ponovno oduzimajući. I kako će neke interakcije, iako kratke, ostati s nama zauvijek.
