Nekada želimo da pomognemo onima koje volimo čak i kad nismo toliko sposobni oko nekih stvari ili ako pomoć uopšte nije ni potrebna. Danas vam otkrivamo jednu priču.
Prišuljao sam se uz cestu kad sam je ugledao kako stoji blizu svog vozila, s jasno izraženim emocijama. Guma je bila potpuno probušena, a nervozno je gledala u mobitel kao da ne zna koga da kontaktira. Pitao sam je treba li joj pomoć, isprva je odbila. Rekla je da ne želi biti gnjavaža i da će sama riješiti problem. Glas joj se naprezao dok je govorila, no odlučio sam ostati. Svi smo zajedno odlučili uzeti rezervnu gumu i instrumente. Dok smo nastavili s našim naporima, pokušao sam je smiriti razgovorom, ali primijetio sam da je i dalje jako napeta.
Činilo se kao da se ne boji same situacije, već nečega što je nosila sa sobom. Kad smo konačno postigli cilj, duboko je udahnula, pogledala me u oči i rekla: “Postoji razlog zašto sam danas ovdje stala…” Stajali smo uz cestu dok je promet prolazio, a ona me i dalje promatrala s istom pažnjom kao da odlučuje hoće li ili neće progovoriti. Rekao sam joj da ne mora ništa komentirati ako odluči ne.
Danas sam joj pomogao jer sam imao mogućnost. Nakon toga, duboko je udahnula i spustila pogled. Objasnila mi je da joj puknuta guma tog dana nije bila slučajnost. Opisala je da je putovala na mjesto gdje joj je bilo neugodno putovati sama. Ruke su joj se još uvijek malo tresle dok je o tome pričala. Osjetio sam priču koja je izranjala iz dna mog duha. Obavijestila me je da namjerava suočiti se s bivšom poznanicom. Rekla je da je godinama odgađala ovaj susret, ali da ga više nije mogla izbjegavati. Cesta kojom je putovala bila je ista ona koju je prethodno preskočila.
- To priznanje bilo je neočekivano. Rekla je da je zabrinuta da će se predomisliti ako stigne na odredište bez ikakvih dodatnih kašnjenja. Izgledalo je kao da traži objašnjenje za prestanak. Bilo je očito da je puknuta guma ono što joj je potrebno. Kratak predah. Čuo sam što je rekla, a da nisam uzeo njezine riječi u obzir. Nije tražila savjet, tražila je nekoga tko bi preuzeo zadatak. U tom trenutku shvatio sam da moja pomoć nije ograničena samo na gumu, već se proširuje na činjenicu da sam ostao. Ponekad je to dovoljno.
Objasnila mi je da je dugi niz godina nedostatak sna pripisivala stvarima koje nisu bile pod njezinom kontrolom. Govorila je tihim, ali značajnim glasom, kao da te riječi izgovara sama sebi prvi put. Mogao sam promatrati njezino lice dok se opuštala. Kao da je oslobođena. Pitao sam je smatra li prikladnim da sada nastavi svoju potragu. Obrisala je suze s očiju, a zatim kimnula. Rekla je da ju je susret sa strancem nadahnuo da bude hrabra. Imao je dublji utjecaj na mene nego što sam očekivao.
Zahvalila mi se u više navrata, ali sam je otpustio. Rekao sam joj da je uobičajeno da ljudi dođu u svoje idealno vrijeme. Pravila se da se smiješi dok plače, govoreći da vjeruje u to. Taj osmijeh mi je ostao u sjećanju. Prije nego što smo prekinuli, kratko me zagrlila s emocijama. Rekla je da će razmišljati o tom danu. Ne zbog problema, već zbog neočekivane pomoći. Osjećao sam se ugodno unatoč hladnoj atmosferi. Promatrao sam je kako ulazi u vozilo i zatim se uključuje u promet. Dok je odlazila, potapšala me kroz prozor. U tom trenutku očekivao sam da će to biti prihvatljivo. Unatoč tome što nisam poznavao njezinu rutu, osjetio sam osjećaj sklada.
Vratio sam se u svoje vozilo i sjedio nekoliko minuta bez paljenja motora. Razmišljao sam kako možemo nedostajati znanja o problemima drugih. Jedan zastoj na cesti može promijeniti tijek nečijeg dana. Život ili smrt. Od tada povremeno razmišljam o toj ženi. Ne zato što mi je rekla nešto kontroverzno, već zato što mi je pokazala koliko je važno stati. Povremeno doslovno.
Povremeno u životu. Tog dana sam naučio da pomoć ne mora uvijek biti rješenje. Povremeno je to odmor. Razdoblje vremena u kojem netko skuplja zamah za nastavak. Sretan sam što sam sudjelovao u tom trenutku.
