Kada izgubimo voljenu osobu, zadnje nam je na pameti šta ćemo sa njihovim materijalnim stvarima, naročito sa onima koje ne možemo upotrijebiti ili pokloniti nekom drugom.
Među najčešće postavljanim pitanjima nakon smrti voljene osobe, jedno od najtežih je pitanje kako se riješiti odjeće, obuće i osobnih predmeta pokojnika. Ovi predmeti nisu samo obični; oni posjeduju miris, osjećaj i uspomene na nekoga tko je bio uključen u naše živote. Izbor što učiniti s njima često je kompliciran emocijama i može dovesti do snažnih unutarnjih sukoba. U nekim vjerskim tradicijama, posebno na Balkanu, vjerovalo se da odjeća pokojnika nije samo fizička tkanina, već da posjeduje dio njegove energije i prisutnosti.
To je navelo mnoge obitelji da odluče uništiti ili spaliti imovinu pokojnika. Mislili su da će to učinkovito prekinuti vezu s ovim svijetom i omogućiti pokojniku da glatko prijeđe u drugi svijet. Ovi običaji nisu proizašli iz želje za nanošenjem štete, već iz straha i dubokog poštovanja prema nepoznatom, kao i želje da se ublaži patnja duha pokojnika. Narodna religija usredotočuje se na razdoblje od 40 dana nakon smrti, tijekom kojeg se smatra da duh pokojnika još uvijek prebiva među živima.
U to vrijeme, ljudi su vjerovali da će pokojnik putovati u dom svojih rođaka. Zbog toga se preporučivalo da se ne komunicira, ne premješta ili ne poklanja stvari pokojnika dok to razdoblje ne završi. To je bio način izražavanja poštovanja prema pokojniku, tišina kuće i netaknuta garderoba pokazivali su strpljenje i vjersku odanost. U nekim područjima, odjeća pokojnika bi se slagala i stavljala u posebnu sobu, koja bi obično imala posebne simbole i svijeće, kao sredstvo molitve i sjećanja.
- Ovi predmeti nisu se smatrali povezanima s materijalom, ali su bili veza između prošlosti i sadašnjosti, tuge i nade. Međutim, danas se pristup stvarima pokojnika značajno promijenio. Moderna perspektiva na tugu i proces oprosta također je to promijenila. Danas se moderne obitelji sve više odlučuju donirati svoju garderobu i osobne predmete onima kojima su potrebni. Ovaj čin postaje sredstvo ublažavanja patnje pokojnika, a istovremeno njeguje miran i pun ljubavi stav prema bližnjemu.
Darivanje sada funkcionira kao sredstvo produljenja života preminule osobe pozitivnim djelima i kao sredstvo širenja sjećanja na njega onima koji će nastaviti živjeti. To olakšava prijenos stvari koje su prethodno bile u vlasništvu pokojnika onima kojima su najpotrebnije. Na temelju pitanja, stav Crkve smatra se neutralnim, nenametljivim. Prijedlog koji crkva obično daje jest doniranje imovine pokojnika potrebitima i siromašnima. Ovaj smjer je u skladu s kršćanskom doktrinom ljubavi prema bližnjemu i pomoći onima kojima je potrebna.
Naglasak na almi pokojnika stavlja se na predmete materijalnog bogatstva koje su napustili. Ovo je način razmišljanja koji ne odobrava nikakve odluke u vezi s pokojnikom, već omogućuje izražavanje individualiziranih odgovora. Međutim, unatoč nedostatku strogih pravila o tome što učiniti s imovinom pokojnika, emocionalna komponenta ove odluke i dalje je važna. Mnoge obitelji doživljavaju odvajanje od imovine pokojnika kao jedan od najtežih dijelova procesa tugovanja. Neki pojedinci nisu spremni odmah prihvatiti te predmete, pa ih odluče zadržati.
Drugi pojedinci odlučuju zadržati samo nekoliko predmeta u svojoj osobnoj uspomeni: košulju, šal, sat. Ovaj izbor se ne smatra znakom slabosti, već prirodnom željom da se sačuva dio prošlosti koji nam pomaže da se prisjetimo onih koje smo izgubili. U tom smislu, ne postoji jedan odgovor na pitanje. Svaka obitelj ima pravo osjećati tugu na svoj način i odabrati što im je najkorisnije. Mnoge obitelji smatraju privilegijom čekati četrdeset dana, poštuju tradiciju i vjeruju da se isplati dulje zastati prije nego što se dotaknu stvari pokojnika.
Drugima je jednostavnije odmah podijeliti stvari, vjeruju da su time postigli nešto korisno. Drugi odlučuju zadržati dio stvari, dok ostatak poklanjaju ili puštaju da ostane. Tuga nije natjecanje, niti ima određeni datum završetka. Slučajevi se mogu odgađati koliko god je potrebno kako bi se donijela odluka. Upravo kroz ovo uvažavanje stvari pokojnika, održavamo sklad njihovog duha, kao i našeg vlastitog. U konačnici, ključno je prepoznati da odluka o imovini pokojnika ne ovisi isključivo o tradicionalnim konvencijama, već se temelji na emocionalnim potrebama svake osobe i njezinih obitelji.
Temeljno pitanje o ovom problemu ne temelji se na fizičkim objektima, već o načinu na koji komuniciramo sa sjećanjem. Ljubav, sjećanje i poštovanje prema pokojnicima i dalje su s nama, ne u obliku stvari, već kroz naša djela i geste. Upravo kroz ta djela, mala, između ostalog, pokazujemo poštovanje prema onima koji su preminuli, kao i prema sebi, jer si dopuštamo napredovati kroz proces tugovanja. Osim toga, ključno je prepoznati da se današnje društvo sve više udaljava od tradicionalnih konvencija i pokušava pronaći individualni značaj tijekom tugovanja.
