Ponekad samo jedan gest dobrote prema nepoznatim ljudima može promijeniti mnogo toga u našem životu i proijeniti naše vriejdnosti baš kao što se desilo mladiću iz naše priče.
Sreli smo se u malom restoranu unutar korporacije. Stajao je ispred kase za gotovinu, s obje ruke pune i prazne. Čuo sam ga kako tiho govori: “Ne mogu vjerovati… Ostavio sam to u autu.” U tom trenutku, činilo se da ga jako boli, pa sam ga morao zaobići. “Super, platit ću ti danas”, rekao sam mu, a on me pogledao kao da sam mu dao više od ručka. Zauzeo je moje mjesto i nije mogao jesti zbog nervoze, više puta mi je govorio: Nadoknadit ću ti, ne brini. Rekao sam mu da to ne radi, ali činilo se da mu je teško prihvatiti naknadu.
Nakon posla, otišao sam kući vjerujući da je ovo posljednji teret, mali uspjeh za mene i značajno oslobođenje od njegovih dužnosti. Međutim, kada sam se kasnije usudio ući u zgradu, primijetio sam ga kako stoji ispred mog ulaza s nečim u ruci. Ono što mi je pružio i objasnio… zastao sam i propitao informacije koje sam već znao o drugima. Kad sam ga promatrao blizu ulaza u građevinu, izgledao je nepomično, gotovo skamenjeno, kao da se dvoumi između zvonjenja i odustajanja. Posjedovao je mali, tradicionalni ندوق koji je bio zamotan u papir, kao da je nešto delikatno. Pozdravio sam ga, ali sam upitao: „Pokušavate li nešto ovdje postići? Jeste li dobro?“
Podigao je pogled i primijetio sam da je nespretan, ali ne onako nespretno kao u restoranu. „Ne bih se mogao vratiti kući dok vam ne izrazim zahvalnost“, rekao je. Glas mu je bio tih, ali snažan, kao da je dugo razmišljao o riječima. Dao mi je kutiju, za koju je rekao da se čini težom nego što je zapravo bila. Rekao sam mu da nije trebao dolaziti, da je ručak samo mali trošak, ali on je ipak protestirao. Za tebe je to moglo biti tako. Međutim, za mene… to se nije dogodilo, rekao je. Njegove riječi bile su značajnije nego što sam očekivao. Dao sam mu dopuštenje da uđe u zgradu kako bi se barem mogao ugrijati dok razgovaramo. Sjeli smo u malom hodniku na klupu blizu ulaza, stavio je kutiju na rame.
- Promatrao je papir kao da mu je neugodno pokazati ga. Tiho je započeo, rekavši: „Imam tri lokacije.“ Moj suprug bio je smješten u bolnici mjesec dana. Liječnik me nazvao jutros… rekli su da će morati ostati dulje nego što se očekivalo. Nisam znao što da kažem. Objasnio je da je taj dan ispraznio novčanik jer je došao ravno iz bolnice tražiti posao, bez pauze ili sna. Bio je potpuno iscrpljen, ali su i dalje htjeli da nastavi pisati sat vremena jer su htjeli da bude zaokupljen. Kad je shvatio da nema novca za ručak, osjećao se kao da “potpuno posrće”. Rekao sam mu da ga razumijem i da je uobičajeno da ljudi povremeno griješe. Kratko je kimnuo, ali mogu ti reći da je nešto u njemu pokrenulo taj dan. Ne razumiješ kako mi je bilo sjediti u tvom položaju, rekao je.
Osjećao sam se kao da me netko prvi put prepoznaje. Zastao je i duboko udahnuo. Zato sam ti ovo htio predati. Zgužvao je kutiju u moj posjed. Bila je svijetla, ali osjećao sam se kao da posjedujem nešto od velike važnosti. Bacio sam papir dok je on zurio u… pod. Kad sam ga prvi put naišla, bila je tu mala, ručno crtana drvena figurica koja je bila jednostavna, ali lijepa u svom nedostatku želje. Drvo je bilo posebno orezano, površina je izgledala kao da je polirana dulje vrijeme kako bi se postigao svaki aspekt. Buljila sam u njega, ali nisam odmah shvatila njegovu važnost. Izjavio je da je to jedino znanje koje sam posjeduje. Nikada nisam napustila ove figurice. Stvaram ih samo kada se dogodi nešto značajno. Rekao je to kao da je izazovno, ali legitimno.
Napravila sam ovaj komad za tebe jer si me podsjetila na drage ljude koji su još uvijek ovdje. Osjetila sam mješavinu blagostanja i nelagode kako me preplavljuje; to nije bilo zato što nisam željela dar, već zato što nisam mislila da sam postigla nešto značajno što bi ga zaslužilo. Pokušala sam objasniti, ali on je odmahnuo glavom i odbio slušati. “Hrana nije problem”, rekao je. Radi se o promatranju čovjeka koji se srušio i ne može skrenuti pogled. A to danas nije neuobičajeno. U njegovim sam očima primijetila iskreno poštovanje: onu vrstu koja… ne traži ništa zauzvrat.
Raspitao sam se kako je drvo povezano s njegovim svakodnevnim aktivnostima na općoj razini. Nakon što je opisao način na koji mu je otac usadio naviku rezbarenja kao djetinjstvu. Svaki put kad bi imao problema, rekao je, uzeo bih komad drveta i pokušao to napraviti. To je smanjilo buku.” Važnost figurice bila je značajnija nego što sam isprva mislio. Predložio sam mu da mu pomognem s poslom, bolnicom i prijevozom. Bilo što što bi mu olakšalo teret. Međutim, o toj temi je govorio samo kratko. „Razumijem da imate privatni život“, rekao je. „Ne želim ništa. Samo sam vas htio obavijestiti da vaša donacija nije namijenjena za konzumaciju. Nastavili smo razgovarati još nekoliko minuta, a zatim je ustao jer je morao promijeniti položaje. Prije nego što je otišao, uputio nam je posljednji osmijeh rekavši: „Nisam imao priliku danas donijeti ručak kući.“
Međutim, imao sam još nešto na umu: vjeru u potencijal još uvijek prisutne nade. Ove su riječi ostavljene u hodniku nakon što su se vrata zatvorila. Slijedio sam svoje korake do svog stana, noseći figuricu sa sobom. Dugo sam je promatrao, proučavajući svaki aspekt, svaki rez nožem i svaku propuštenu ujednačenost. Svaka rečenica bila je priča, svaki pokret pokazivao je bol i tihu snagu. Mislio sam da će najučinkovitije osobe često uzeti najjednostavniji osmijeh.
Te večeri sam stavio figuricu na policu blizu ulaza kako bih je vidio kada odem ili se vratim. Da bih shvatio vrijednost manjih predmeta za druge nego što bismo mislili. Sljedećeg dana sam otišao direktno u bolnicu bez potrebe, već zato što sam želio sudjelovati u teretu života. I mislim na ovo: ponekad financijska donacija može postati najveći dar za vas, ne osobi koja vam je daje, već vama samima. To pokazuje stupanj do kojeg vam je ta osoba odana.
