Odvesti nekog u starački dom je sve više uobičajena praksa otkako mlađi naraštaju ne mogu da priušte svoj stan ili kuću. Danas vam donosimo jednu priču sa estrade.
Vlastimir Đuza Stojiljković, jedan od najslavnijih glumaca u Srbiji, umro je neposredno prije desete godine života, a njegova smrt i nakon toga bila je nepoznata javnosti. Ovaj tragičan događaj izazvao je mnoga nagađanja, a posebno je uznemirujuće što nitko od njegovih kolega ili prijatelja nije bio prisutan na njegovom sprovodu, niti se znalo gdje je zapravo pokopan. Informacije iz Blica sugeriraju da je smrt Vlastimira Stojiljkovića bila ne samo emocionalno razorna za one koji su ga poznavali, već je imala i dramatičan učinak na cijelu obitelj.
- Đuza je bio poznat po svojoj odanosti svojoj prvoj supruzi, glumici Olgici Stanisavljević, s kojom je bio u braku tri desetljeća. Umrla je 1987. godine, čime je okončan njihov brak. Njihova veza bila je emocionalno intenzivna i često se opisivala kao posvećenost Olgi, unatoč njezinom statusu poznatog glumca, Ljubomira Ljube Tadića.
Unatoč uvjerenju svih da je ljubavni trokut između Đuze, Olgice i Ljube štetan za javnost, Đuza je uvijek tvrdio da je sve to prava ljubav. Navodno je jednom Ljubi Tadić rekao: “C’est l’amour!” Razumijevanje nas, Ljuba’, što je neke šokiralo, ali i izazvalo kontroverze među njihovim poznanicima. Nakon Olgine smrti, Đuza je bio duboko pogođen, a njegov brat je kasnije otkrio da ga je Ljuba Tadić poticao na ponovni brak, jer je rekao da je život bez partnerice prazan, posebno nakon što se vratio iz bara i vidio praznu kuću.
Kurir je dokumentirao da se Đuza borio s gubitkom Olge, te da je njegov život nakon toga krenuo drugim tokom. Nakon Olgine smrti, Đuza se borio s emocionalnim blagostanjem, zbog čega je odlučio ponovno se oženiti. Njegova druga supruga, Dušanka Vranjanac, postala je dio njegovog života 1990. godine. Međutim, ovaj brak nije bio rezultat duboke ljubavne veze, već složenih situacija i ključnih događaja u Đuzinom životu. U početku je Dušanka bila samo prijateljica glumice Cece Bojković, koja se brinula o Đuzi kao o “izvanbračnoj sestri” unatoč tome što nije imala romantične namjere.
Međutim, njihova veza se razvila u ljubav i na kraju su se vjenčali bez formalne ceremonije. Nažalost, to je uobičajena praksa. Tijekom njegove posljednje bolesti, njihov odnos postao je neprijateljski, te je Dušanka odlučila odvesti ga u dom za starije i nemoćne “Lug” u blizini Mladenovca, bez traženja odobrenja ostatka obitelji. Mondo je dokumentirao da je Đuza mjesecima bio sam, a obitelj nije znala gdje se nalazi. Njegov brat, Nenad, tvrdio je da ga Dušanka nije posjećivala, već ga je umjesto toga držala u sličnom položaju kao u zatvoru. Đuza je preminuo 17. lipnja 2015., a njegova smrt bila je dio niza nesretnih događaja u njegovom životu.
Nažalost, njegova posljednja želja – da bude pokopan u svom rodnom mjestu, Ribarskoj Banji, pored roditelja i djeda – nije se ostvarila. Umjesto toga, urna s pepelom njegove smrti postavljena je u grob Dušankinih roditelja. Ta je odluka držana u tajnosti, a obitelj nije znala gdje se trenutno nalazi Đuzin grob. Tek nakon nekoliko mjeseci istina je postala očita, što je izazvalo uznemirenje među stanovništvom, koje je vjerovalo da Đuza zaslužuje značajniji pokop. Espres je rekao da se upleo u tragičnu i tajanstvenu priču koja je izravno utjecala na njegove najbliže prijatelje i suradnike, koji nisu bili svjesni specifičnosti njegove smrti ili sprovoda.
Đuzina smrt ostavila je značajan trag u srpskoj kulturnoj zajednici. Kao izvanredan glumac, Đuza je bio obožavan i poštovan, a njegov scenski rad prepoznat je po autentičnosti i dubokom emocionalnom utjecaju koji je ostavio na publiku. Nažalost, njegov odlazak nije bio popraćen dostojanstvom, a njegova posljednja molba je ignorirana. Elle smatra ovu priču lekcijom o važnosti obitelji, prijatelja i vrijednosti poštovanja i ljubavi prema članovima obitelji u posljednjim trenucima života, što je od velike važnosti za svakog čovjeka, bez obzira na njegovu slavnu karijeru.
