Mnogo žena kada osjeti tzv. otkucavanje biološkog sata požele da se ostvare kao majke. U našoj današnjoj priči jedna žena se predomislila iako je od svoje sestre tražila da joj bude surogat majka.
Moja sestra Clara i njezin suprug godinama su pokušavali imati dijete, ali svaki pokušaj rezultirao je neuspješnim snovima. Jednog dana, dok je jecala, pogledala me i pitala mogu li roditi njihovo dijete. Nisam oklijevala. Bila sam roditelj i razumjela sam veličinu tog nedostatka zadovoljstva. Trudnoća, koja je trebala trajati 37 tjedana, prošla je iznimno dobro, a Klara je bila prisutna na svakom liječničkom pregledu, svakom ultrazvuku i svakom uzdahu iščekivanja.
Kad se rodila mala Nora, obje smo plakale i bile sretne što je imamo kao rezultat naših života. Pretpostavila sam da je kraj priče takav. Međutim, nekoliko dana kasnije, prestale su pitati. Isprva sam pretpostavila da su iscrpljene, da su u kaosu s bebom, ali neugodan osjećaj pod kožom sprječavao me da ih pustim. Šestog dana već sam bila spremna posjetiti ih. Zatim se začulo kucanje na vratima i kad sam provirila van, zurila sam. Novorođenče je stajalo na vratima, a u njemu Nora, prekrivena ružičastom tkaninom, s porukom koja mi je srušila svijet i natjerala me da se zapitam: što su oni znali o novorođenčetu što ja nisam?
Stajala sam na ulazu nekoliko minuta, nesposobna da se pomaknem, dok je Nora jednostavno udisala zrak. Ruke su mi se tresle dok sam odljepljivala poruku, čitajući je iznova i iznova, kao da bi se slova razlikovala ako bih ih dugo gledala. “Nismo htjeli ovakvo dijete”, rekao je bez oklijevanja ili objašnjenja, kao da su mu riječi automatski dolazile. U tom trenutku shvatila sam da se ispod svega krije nešto strašno. Zagrlila sam Noru i instinktivno je stavila blizu sebe. Imala je miris poput djeteta, sličan mlijeku i toplini, nije shvaćala da joj je upravo odbijen zahtjev.
- Ušla sam u kuću, zaključala vrata i sjela na kauč, pokušavajući sabrati misli. Srce mi je lupalo kao da pokušava pobjeći iz mog srca. Nazvala sam Claru. Javila se tek u trećem pokušaju, glas joj je bio oštar, nervozan i sličan kazališnoj predstavi, vjerujem da sam je uhvatio u situaciji. Prije nego što sam išta uspio izraziti, počela je vikati da sam ih “prevario” i da “sve znam”. Razumljivo, nisam razumio nijednu rečenicu. Mirno sam je pitao, iako sam bio na rubu suza, o čemu priča.
Nakon toga, izgovorila je izjavu koja mi je zaledila krv: “Liječnici su predvidjeli da dijete ima genetski problem.” “Bili ste svjesni ovoga prije poroda.” Nisam mogla vjerovati što čujem. Nitko mi se nikada nije tako obraćao. Pokušala sam je uvjeriti u normalnu prirodu svih nalaza tijekom trudnoće; redovito sam išla na preglede i nisam ništa skrivala. Zahtijevala je da jednostavno šutim jer je vjerovala da bi, ako ne bih, odustali. Mislim da je vjerojatnije da će mene okriviti nego priznati istinu. Njezino kajanje bilo je preveliko da bi ga podnijela. Sljedećeg dana nazvala sam bolnicu.
Zatražila sam da se objavi sva dokumentacija, nalazi i izvješća. Liječnica me primila i objasnila mi da Nora ima blagi urođeni nedostatak koji neće negativno utjecati na kvalitetu njezina života. Uz liječenje i praćenje, rekla je, imat će tipično djetinjstvo bez ikakvih problema. Izašla sam iz ordinacije s dokumentima u ruci i knedlom u grlu. Clara i njezin suprug bili su svjesni. Znali su za situaciju prije nego što su repatrirali Noru. Jednostavno nisu htjeli dijete koje ima neku nesavršenost. Još jednom sam ponovila ime Clara. i rekla joj istinu, pozvavši je da dođe vidjeti Noru, da razgovaramo, da zajedno prevladamo ovo. Njezin odgovor bio je sažet i hladan: nemoj me više zvati. To je trenutak kada sam shvatila da se neće vratiti. Ne danas. Možda vjera.
Te večeri sjedila sam s Norom dok je spavala u krevetiću koji sam pripremila u podrumu. Promatrala sam je kako se smiješi dok spava, a onda sam se pitala kako itko može napustiti takav koncept. Nešto duboko i posebno u meni. Nisam je imala kao bebu, ne zato što mi nije bilo stalo do njih, već zato što sam je morala pretvoriti u svijet. Dani su prolazili, a Clara nije odgovarala. Njezini roditelji pokušali su objasniti, ali nisu mogli utvrditi što se dogodilo. Kad su sreli Noru, briznuli su u plač. Bili su šokirani postupcima kćeri, ali su priznali da ima problema s regulacijom tjelesne aktivnosti. U međuvremenu, uključile su se socijalne službe.
Razmotrila sam svaku opciju, ali odgovor je bio jednostavan: bila sam biološka majka. Po zakonu, ako se ugovor prekrši, dijete zadržava roditelj koji ga je začeo. Papir koji sam nekoć potpisala kao znak kraja ljubavi sada je sadržavao sudbinu. Nisam smatrala da je to dugo vrijeme. Tražila sam skrbništvo. Kad su me pitali jesam li sigurna, pogledala sam Noru i bez oklijevanja rekla da jesam. Nikad u životu nisam sigurnija ni u što. Kasnije je donesena službena odluka.
Nora je legalno postala moja kći. Klara se nije pojavila, nije poslala poruku, nije se raspitala o stanju djeteta. Kao da ne postoji. Danas, kada ljudi razgovaraju sa mnom o mojoj odluci, samo se nasmiješim. Nora je dobrog zdravlja, znatiželjna i ima glasan smijeh, koji samo bebe mogu dijeliti. Nije se to smatralo “greškom” ili “problemom”. Bila je kušnja i prava priroda onoga što jesmo kada stvari ne idu baš po planu.
