Migracija stanovništva sa Balkana je u posljednjih trideset i više godina u stalnom porastu a većina ljudi koja potraži šansu za bolji život u inostranstvu sanja o tome da se jednog dana vrate svojoj kući.
Velika proslava Kristova rođenja bila je zakazana za Zlatkov dan, dan svetog Nikole, i na taj dan u njegovu domu nije nedostajalo skromnosti. Stolovi su bili postavljeni s mesom, mlijekom, kruhom i pićem za seljane. Zlatko je uživao u prezentaciji. Posjedovao je značajnu imovinu, traktore, zemlju i ugled vođe. Kumovi su preuzeli kontrolu, bilo je glazbe i slavlja, a Zlatko je uživao u pažnji. Imao je brata, Gorana, koji je prije 10 godina otputovao u Njemačku. Rijetko su razgovarali. Zlatku su pričali priče o Goranovom uspjehu, ali i dalje je bio zabrinut zbog nedostatka novca ili zarade.
- Prethodno je u selu priznao da ga je brat zaboravio i da je nesretan. Te večeri, tijekom proslave, netko je lagano pokucao na vrata izvana. Zlatko je došao do nogu i još uvijek je imao malo za popiti, pa je otvorio ulaz. Goran se nalazio na pragu usred snježne oluje. Međutim, ne kako se očekivalo. Imao je poderan, stari kaput i cipele prekrivene snijegom. U ruci je nosio plastični kofer s malom porcijom jeftinog kruha. Nalikovao je patniku višestrukih nedaća. Goran je bez riječi pozdravljao pojedince i tražio samo da spavaju i koricu kruha.
U tom trenutku, Zlatku nije bilo kajanja, ali je osjećao sramotu. Obratio se publici, bogovima i Eliti u selu, osjećajući se krivim što je njegov brat izgledom sličan ostatku gomile. Njegove su riječi bile oštre, hladne i bez suosjećanja. Otpratio je vlastitog brata kroz snijeg, rekavši mu da ode do zgrade ako mu je hladno. Vrata su bila zapečaćena, a Goran je ostao sam u mraku. Krik mu se smrznuo na usni. U blizini, u maloj, napuštenoj kući, treperilo je slabo svjetlo. Djed Vlada, koji je bio poljoprivrednik s niskim primanjima iz sela, živio je u tom kraju.
Goranovo kucanje bilo je čujno. Vlada mu ju je posvetio i dopustio mu da uđe bez zadrške. Nedostajala je i složenost i okus, umjesto graha i Proje, ali on je sve posvetio gostu. Za njega je gost bio svet. Te večeri, Goran je dugo osjećao utjehu, prvo u pisanom odlomku, a zatim i izravno. Temperatura pećnice razlikuje se od ljudske, ali oboje jesu. Vlada mu je dao stolicu, a ja sam se naslonio na pod. Nije dovodio u pitanje svoje podrijetlo, status ili identitet. Saznao je samo da pred njim stoji čovjek s promrzlinama. Ujutro je Zlatko, mamuran, izašao na terasu.
Ono što je vidio činilo se kao san. Limuzina s najnovijim Mercedesom iz Münchena bila je postavljena ispred napuštene vladine zgrade. Vozač automobila, koji je bio u svečanoj odjeći, izašao je iz vozila i skinuo skupi kaput i cipele. Pozdravio je Gorana s dozom formalnosti koja se ne može opisati. Pred Zlatkovim očima, Goran je skinuo staru odjeću i obukao novo odijelo. Ustao je i u tom trenutku više nije izgledao kao prosjak, već kao moćna osoba. Zlatko je tada prepoznao veličinu razlike između bogatstva i dostojanstva. Pokušao se objasniti, pokušavajući se nasmiješiti i pozvati brata natrag u kuću. Međutim, Goranov pogled ostao je isti.
Rekao mu je da je donirao tu odjeću kako bi se utvrdilo ima li brata ili samo žrtvu. Da je sinoć stigao u Mercedesu, bio bi na vrhu stola. Tako je došao do snijega. Goran je odbio priznati Zlatka pred cijelim svijetom, umjesto toga zahvalio je svom djedu Vladi. Izvukao je popriličnu snop novca i dao je starcu, rekavši da će to biti dovoljno za novi dom i mirnu mirovinu. Rekao mu je da je uspješno završio test čovječnosti na kojem njegov vlastiti brat nije uspio. Goran je otišao, a Zlatko je ostao sam u krevetu, bez snijega. Njegova kuća bila je prepuna hrane i gostiju, ali njegov duh bio je neodlučan. Lokalne web stranice koje obično izvještavaju o ovakvim pričama iz manjih zajednica često pripisuju ceremonije i sprovodi koji opisuju pravu prirodu osobe, ponekad kada je najteže skinuti masku.
Lokalni sociolozi priznaju da bogatiji pojedinci često krivo predstavljaju temeljne ljudske karakteristike, međutim, istinsko plemstvo najčešće se opaža u situacijama koje su rjeđe. Kako su naglasili lokalni povijesni pripovjedači seoskih tradicija, čovjek se ne mjeri količinom hrane koju ima na stolu, već količinom koju baci preko praga. Zlatko je imao sve osim svog brata ili sestre. To je gubitak koji se ne može nadoknaditi traktorima, punim stolovima ili cijelim selom za stolom.
