Ljudi imaju ružnu naviku da mišljenje o ljudima koej ni ne poznaju stvaraju iz izgleda a to se često pokaže kao velika greška kao u slučaju žene iz naše priče koja slijedi.
Kupila sam kartu za prvu klasu bez razmišljanja, odabrala sam ono u čemu sam se osjećala najugodnije i poletjela bez potrebe da se ikome dokazujem. Bila sam nepripremljena, nisam imala odgovarajuću odjeću, ali imala sam sjedalo koje sam platila do posljednjeg dolara. Čim sam sjela, zurila sam u… Miran smijeh, šaputanja, jedna je žena posvetila svoje vrijeme smijehu dok je druga žena rekla prvoj ženi da su takvi ljudi očito pogrešno postavljeni.
- Pravila sam se da ne slušam, ali svaka riječ mi je bila ozbiljno zabilježena u glavi. Jedan je muškarac čak prišao stjuardesama i vikao, pokazujući na mene, pitajući je li došlo do pogrešnog postavljanja sjedala. Nakon što sam duboko udahnula, ustala sam na svoje sjedalo i izvela čin koji nitko u avionu nije očekivao. Polako sam ustala, shvativši da me sada svi gledaju. Nisam imala ljutnju, već sam osjetila čudan mir u sebi koji je predstavljao kraj mog opravdanja prisutnosti. Stjuardese su se povukle, a zatim postale zbunjene, dok su putnici čekali da vide hoću li prosvjedovati ili se povući. Umjesto toga, otišao sam do čovjeka koji je tražio provjeru sjedala.
Pogledao sam ga u oči i ozbiljnim glasom rekao da nije bilo greške. Nakon toga sam se raspitao o mikrofonu koji se koristio u kabini. Cijeli avion je bio tih. Čak su i oni koji su se prije šalili sada gledali u pod ili u svoje gležnjeve. Osjetio sam otkucaje srca, ali nisam odustao. Objasnio sam se. Rekao sam svoje ime i objasnio da putujem prvom klasom jer su i svi ostali zaslužili to mjesto. Nisam raspravljao o cijeni karte, ali sam govorio o godinama predanosti, boli i neprospavanih noći. Rekli su mi da sam došao izravno s terena, putem humanitarnog pothvata, i da nemam vremena ni energije da budem obziran prema tuđim standardima.
Objasnio sam da moj izgled nije pokazatelj mog znanja, mog truda ili mog uspjeha. I da umor ne umanjuje moju vrijednost. Netko u publici vjerojatno je teško uzdahnuo na stražnjem dijelu sjedala prve klase. Primijetila sam da žena koja se prije smijala sada zabrinuto drži šal. Muškarac koji je tražio da se premjestim nije podigao pogled. Objasnila sam im da sam godinama sjedila u zadnjem redu, štedjela novac i obavljala poslove koje drugi ljudi ne bi htjeli.
Sada kada sam konačno priznala malo opuštenosti, ne namjeravam se ispričavati zbog toga. Dugo sam govorila, ali sam mogla govoriti jasno. Na kraju sam rekla da nitko nema ovlasti određivati tko je prikladan na temelju odjeće, izgleda ili pretpostavki. Nakon toga sam mikrofon dala stjuardesama. U avionu je i dalje uopće nije bilo buke. Nitko nije pljeskao, ali nitko se više nije radovao situaciji. Tišina je bila dovoljna. Zavalila sam se u stolicu, dlanovi su mi malo trnuli. Nisam znala radim li ispravno, ali bila sam sigurna da se više ne osjećam sramotnom.
Tog dana sam prvi put slobodno udahnula. Nekoliko minuta kasnije, stjuardesa mi je prišla i tiho rekla da je inspirirana mojom hrabrošću. Poslužila me čajem i izrazila svoje iskrene emocije, bez nošenja profesionalne odjeće. Taj mali čin mi je bio značajniji od priznanja. Kasnije, dok smo letjeli iznad oblaka, muškarac pored mene izrekao je tihu ispriku. Rekao je da je pogriješio i da se osjećao posramljeno. Prihvaćajući ili ispričavajući se, kimnuo sam glavom. Žena koja je ranije govorila tihim glasom više nikada nije progovorila. Tijekom cijelog leta virila je kroz prozor.
Shvatio sam da ljudi često stječu znanje u potpunoj tišini. Kad je avion sletio, prvi sam izašao. Nitko me više nije gledao s visoka i nitko nije pitao gdje bih trebao pripadati. U tom trenutku shvatio sam da sam postigao nešto značajno, ne samo za sebe. Jer možda ne morate vikati da biste bili moćni. Dovoljno je ustati, reći istinu i zadržati miran stav dok svijet oko vas ostaje nijem.
