Gostoprimstvo je nešto što se sve manje viđa kod nas, iako kulturalno i tradicionalno smo to oduvijek imali. Kako se više priklanjamo zapadnim vrijednostima, javlja se tip osoba koji nikad ne zove kući.
- Danas je tempo života puno brži nego što je bio prije nekoliko desetljeća, a ljudi su manje socijalizirani nego prije. Drugi pojedinci neće pustiti goste u svoje domove. Razgovaramo o tihoj tradiciji u kojoj većina ljudi sudjeluje, ali rijetko raspravlja o njoj.
Ova je narativ jednostavna za razumjeti i prenosi perspektivu nekoga tko misli da male, svakodnevne odluke, poput toga koga puštamo u svoje domove, imaju veći utjecaj na nas nego što mislimo. Mnogi pojedinci uživaju u prihvaćanju pozivnica na kavu, šetnju ili društvena događanja u gradu, ali gotovo nikada ne uzvraćaju poziv u vlastiti dom. U početku se to čini beznačajnim, slično praksi navike ili nužde.
Međutim, psiholozi vjeruju da dom nije samo fizička lokacija, već produžetak osobnosti, mjesto koje se osjeća najranjivijim i najizloženijim. Način na koji doživljavamo vlastiti dom često prenosi informacije o stupnju u kojem se oslanjamo na druge, granicama koje sami sebi definiramo i stupnju u kojem smo spremni pokazati se bez brige.
- Kada netko dosljedno odbija pozvati bilo koga u svoj dom, to vjerojatno ima svrhu. Međutim, to je često pokazatelj internaliziranih ideja i emocionalnih tradicija koje su se nakupile tijekom vremena. Jedan od najčešćih uzroka je nedostatak savršenstva.
Ove osobe stalno odgađaju poziv ljudima zbog uvjerenja da “još nije gotovo” ili da postoji zid koji treba ukrasiti, polica koju treba reorganizirati ili da određeni aspekti nisu namijenjeni posjetiteljima. Iza toga obično stoji nedostatak brige za prostor, već strah od procjene – strah da će drugi procijeniti njihovu vrijednost, uspjeh ili životni put kroz stan. Druga česta pozadina je introvertiranost.
Za introverte, njihov dom je utočište koje od njih ne zahtijeva sudjelovanje u društvenim obvezama. Za njih je prisutnost gostiju pokazatelj gubitka tog osobnog prostora i dodatne romantične predanosti. To ne znači da ne vole ljude, već da imaju sposobnost odlučiti koliko ili malo energije troše.
- Obično lakše formiraju društveni krug uz svoje domove, što im omogućuje da lakše kontroliraju duljinu i stupanj socijalizacije. Drugi imaju stanje koje u srži nalikuje tjeskobi. Vjerovanje da druga osoba živi u domu smatra se kršenjem sigurnosti, gotovo opasnošću.
Ovaj obrazac se često opaža kod pojedinaca koji su u prošlosti imali negativna iskustva, bilo da su rođeni u neurednom okruženju, bili izloženi kritikama ili im je privatnost narušena. Prebivalište tada postaje utvrda, a ne mjesto okupljanja. Također, postoji skupina pojedinaca kojima je potreban značajan nadzor. Za njih nered, buka i slučajnost posjetitelja uzrokuju unutarnju neprijateljstvo.
Jednostavnije im je pronaći se izvan svojih domova nego se vratiti svojim stvarima nakon putovanja. Unatoč uobičajenom objašnjenju nužde, to često prati želju za reguliranjem emocija kontrolom prostora. Razumijevanje srama ne treba zanemariti. Oni koji žive u skromnim domovima, stanovima ili obiteljima često izbjegavaju zahtjeve zbog straha od usporedbe s drugima ili osuđivanja svojih postupaka.
Umjesto da izraze izjavu: “Živim svoj život kakav jest”, povlače se i skrivaju svoje svakodnevne napore. Sram ne proizlazi iz vanjskog svijeta, već iz unutarnjeg uvjerenja da nisu “potpuni”. Za neke, posebno ako je obrazac vrlo strog, u pozadini mogu postojati dodatni problemi.
- Ako su djetetovi posjeti bili popraćeni napetošću, kontroverzom ili “ignorisanjem” pred drugima, odrasla osoba može podsvjesno izbjegavati istu situaciju. Tada se osjećaju najsigurnije u domu, unatoč riziku od samoće.
Značajna je i činjenica da mnogi ljudi jednostavno slijede naučeni protokol. Da su odrasli u domu koji nitko ne posjećuje, ovo bi bilo tipično mjesto na koje bi išli. Ne zato što su ga namjerno odabrali, već zato što nemaju drugog izbora. Ako netko to prepozna, to ne znači nužno da postoji problem s njima. Suprotno tome, to je zahtjev za iskrenom procjenom. Često je dovoljno razmisliti o sebi: koji je stvarni problem?
Nered, osuđivanje, umor ili nedostatak samopouzdanja? Ako je potrebno, promjene su male. Dovoljan je jedan gost koji posjećuje na ograničeno vrijeme. Ne mora sve biti besprijekorno da bi bilo učinkovito. Mnogi pojedinci nisu zabrinuti zbog izgleda vašeg doma, već zbog toga kako se osjećate dok ste prisutni.
U konačnici, praksa ne dopuštanja gostima da uđu u vaš dom vjerojatnije pokazuje osjetljivost i želju za sigurnošću nego što je to uistinu slučaj. biti hladan ili apatičan. Ako prepoznamo te pojedince u našem društvu, često je važnije razumjeti ih nego kritizirati. A ako možemo prepoznati sebe, važno je znati da je dom sličan nama: nije potrebno biti savršen da bismo bili smatrani značajnima.
