Neke tajne nama bliskih ljudi mogu u potpunosti da nas razore i da nam promijene život na potpuno nepredviđene načine baš kao što se desilo mladom čovjeku iz naše priče.
Na dan očeva sprovoda, dok sam nepomično stajao kraj njegovog lijesa, prišla mi je nepoznata žena. Ono što mi je dala u ruku izravno je utjecalo na moj izraz lica. Nisam mogao promatrati gomilu. Dan je bio hladan i ljudi su tražili sklonište pod crnim kišobranima kako bi zaštitili sve svoje suze od kiše. Jedva sam mogao ostati miran jer je gubitak mog oca bio ozbiljan i nije imao uzrok. Kasnije, kroz mnoštvo pojedinaca odjevenih u crno, pojavila se žena koju nikada prije nisam sreo. Nije djelovala kao netko iz obitelji, nije izrazila sućut, niti se predstavila.
Jednostavno mi je dala bijelu omotnicu, tiho rekavši: “Nadao se da će ovo stići do vas kad ode.” I prestala se smrzavati. Njezin napredak je primijećen prije nego što sam imao priliku ispitati je. Nisam znao tko je ona ili kako je došla do svog sadašnjeg položaja. Međutim, zaključio sam da žena ne laže jer je na poleđini pisma bio rukopis koji sam prepoznavao cijeli život. Učinio sam to odmah, bez oklijevanja. Kad sam naišao na prve riječi, srušio sam se na pod. Istina koju je spomenuo u tom pismu bila je nešto na što me ništa u životu ne bi pripremilo. Kad sam naišao na prve rečenice pisma, osjetio sam kako se tlo pod nogama pomiče.
Stil pisanja moga oca, koji je prije bio poznat i ugodan, ali je imao drugačiji ukus nego prije, ovaj stil mi je govorio stvari o kojima nikada ne bih razmišljao. Činilo se kao da je svaku riječ bilježio s teretom koji je godinama nosio sa sobom. I već nakon prvog odlomka, prepoznao sam da se moj život sastoji od “prije” i “poslije”. Pismo je priznalo da postoji dio njegovog života koji mi neće moći reći osobno. Ispričao je događaje koji su prethodili njegovom vjenčanju s mojom majkom, pogreške koje je počinio kao mladić i patnju koju je doživio. Nisam mogao vjerovati da moj otac, koji se tradicionalno smatra simbolom stabilnosti, ima prošlost.
- Zatim sam se uputio na sljedeću stranicu. Bilježio je ženu koju je volio prije moje majke, ženu koju nije mogao prevladati, već je morao otići zbog vanjskih sila u to vrijeme. Nisam znao što da mislim – to je bio prvi put da sam vidio kako moj otac pati, ne samo kao roditelj. Svaka rečenica izazivala je želju da ih pročitam. Opisao je ženu kao bijeg na način koji bi ga utjecao na ostatak života. Često ju je ispitivao, ali bezuspješno. Kad sam stigao na to mjesto s nepoznatom ženom koja mi je dala pismo, osjetio sam kako mi se srce ubrzava. Otac je rekao da će ona prepoznati vrijeme mog poroda – i da je ona jedina osoba koja razumije cijelu istinu. U sljedećim retcima, moj otac je otkrio nešto što me učinkovito zaustavilo.
Dokumentirao je da postoji mogućnost da on nije samo moj otac, već da postoji i mladić kojeg nije sreo. Više sam puta čitao te riječi, pokušavajući shvatiti njihovo namjeravano značenje. Nisam bio spreman za duboku istinu koja se dogodila. Dokumentirao je da je godinama pokušavao pronaći tu osobu, ali nikada nije dobio potvrdu da dijete zapravo postoji. Rekao je da je zabrinut da neće imati priliku objasniti svoje podrijetlo. Osjetila sam to kao stezanje u prsima, jer sam mislila da bi mi bilo štetno ako ne bih znala pravi uzrok svog rođenja.
Zatim rečenica koja me razbjesnila: “Ako ikada sretnete tu osobu, recite joj da je nisam napustila zato što nisam htjela biti tamo, već zato što sam vjerovala da ne bih trebala.” Te su mi riječi nanijele tihu povredu. Smatrala sam svog oca nekim tko nosi teret krivnje koji nije mogla ukloniti. Dok sam nastavila čitati, otac je objasnio da ne može reći majci jer se boji da će je povrijediti ili izgubiti obitelj koju je imao s njom. Nisam shvatila da postoji isprika ili priznanje neuspjeha. Međutim, čula sam kako njegove riječi izražavaju nešto što je neuobičajeno: iskren, izravan izraz ranjivosti.
U pismu je spomenuo da je žena koja mu je povjerila povjerenje povezana s tom dragocjenom ljubavlju. Nije otkrio točan identitet žene, ali je napisao da joj vjeruje više nego sebi. Pokušao sam se sjetiti njezina lica, tražeći tragove istine, ali u tom trenutku, bila je samo anonimna žena u crnom kaputu. Nalazio sam se na groblju koje je preplavljivala kiša, držao sam pismo koje je promijenilo cijeli dojam koji sam imao o svom ocu. Osjetio sam ljutnju koju mi prije nije rekao, tugu što je umro s prikrivenom molbom, kao i prirodnu želju da ispunim njegovu posljednju molbu. U pismu je pisalo da nemam interesa tražiti istinu, čak i ako je istina istinita.
Zatim je rekao da, ako želim, mogu pronaći ženu koja će znati kako započeti. Samo je još jedno ime ostalo zadržano – bez prezimena, bez adrese, bez konkretnih detalja. Međutim, ime me i dalje držalo u nedoumici. Bio je to naslov koji prije nisam čuo, ali zvučao je kao ključ značajnog postignuća. Nakon što sam završio čitanje knjige, ruke su mi se tresle, a kiša je pretvorila posljednje riječi u nerazlučivu mješavinu lokvi. Podigao sam pogled i ugledao anonimnu ženu kako još uvijek stoji tamo, daleko, promatrala me kao da joj odgovaram. Primijetio sam njezinu tugu u očima, uz to, koncept koji nisam razumio. Pozdravio sam je i upitao je odakle zna detalje pisma.
Klimnula je glavom i rekla da zna dodatne detalje – stvari za koje se moj otac nadao da ću saznati tek nakon što bude postavljeno pitanje. U tom trenutku shvatio sam da priča nije dovršena. Zapravo, još je u ranoj fazi. Odvela me do obližnjeg drveta i objasnila da mi još uvijek mora nešto dati. Izvukla je mali metalni predmet, koji je bio stariji i imao je inicijale koje nisam razumio. Objasnila je da je to osoba koju bih trebao tražiti. Dok sam hvatao taj mali metalni komad u ruku, shvatio sam da stojim na raskrižju koje će imati značajan utjecaj na cijelo moje razumijevanje života. Nisam bio siguran hoću li ikada sresti to drugo dijete ili hoće li se to uopće moći dogoditi. Međutim, bio sam svjestan jedne stvari. Otac je očekivao da će se istina otkriti, ali sada je moram pronaći ja.
