Najgora stvar za nekog roditelja je gubitak dijeteta a kada ono nestane koa što je slučaj u našoj priči majka i otac se čitav život pitaju da li je živo i da li će ga opet vidjeti.
Svaka zajednica ima priče koje doprinose njenom identitetu, ali postoje i priče koje ostavljaju neizbrisiv trag u srcima ljudi. Jedna od tih priča je sudbina malog Saše, dječakova odsutnost koja je izravno utjecala na njegovu obitelj i one koji su ga poznavali. Ova priča nije samo o fizičkoj odsutnosti čovjeka; ona također uključuje emocionalnu borbu ljubavi, moć ljubavi i stalnu potragu za smislom. U konačnici, pitanje je: kako se nositi s gubitkom koji nikada ne prestaje boljeti?
U ovom članku istražujemo ne samo Sašinu sudbinu, već i učinke njegove odsutnosti na njegovu obitelj, posebno na njegovu majku Verku. Saša je bio dječak sa snovima i ciljevima. Njegovo najugodnije razdoblje bilo je posvećeno nogometnom terenu, tamo je vizualizirao svoju karijeru nogometaša. Inspiraciju je crpio od poznatih nogometaša poput Messija i Ronalda, a redovito je gledao i nogomet na televiziji. Te večeri, dok je vezao vezice na tenisicama, iz kuhinje se začuo glas njegove majke. Rekla je da jednostavno ne prelazi ulicu, to je zadnje što bi mu rekla. Kroz prizmu tih riječi možemo razumjeti neizmjernu ljubav i brigu roditelja i koliko često ne uspijevamo cijeniti vrijednost svakog trenutka.
Kad se Saša nije vratio s treninga, majka je isprva pomislila da će neko vrijeme ostati kod prijatelja. Međutim, kako su sati prolazili, njezina je zabrinutost rasla. Ova situacija, koja se činila uobičajenom, uskoro će postati noćna mora. Uključili su se susjedi, prijatelji i policija. Potjera za Sašom pokrenuta je u svim mogućim smjerovima. Pretražili su ulice, parkove, škole i šume, ali dječakova prisutnost nije bila vidljiva. Njegov osmijeh na licu bio je na svakom stupu u zajednici, a njegova majka je, sa zastrašenim izrazom lica, ponavljala: “Moj sin će se vratiti.” Mora.” Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a kasnije i godine, a odgovora nije bilo. Njezina soba ostala je nepromijenjena, kao simbol nade da će se Saša jednog dana vratiti u svoj dom.
U tom trenutku, svaki član zajednice ujedinio se kroz zajedničko iskustvo gubitka i brige, organizirali su prikupljanje sredstava i događaje kako bi podigli svijest o izostanku malog dječaka. U međuvremenu, majka je doživjela brzi slijed emocija: od nade do očaja. Ako se ja ne brinem za svog sina, tko će? Često je to govorila svojim prijateljima. Njezina odlučnost da nikada ne napusti vjeru u Sašin povratak bila je nepromjenjiva. Dvadeset dvije godine iščekivanja povratka njegove djece postale su redovita pojava. U njezinom srcu nada je i dalje tinjala, unatoč događajima koji su se dogodili. S vremenom je Saša postao popularan simbol dvosmislenosti, ali i moći ljudskog duha.
Verka je često razmišljala o tome kako bi njezin sin izgledao kao zrela osoba, s prijateljima, snovima i svime ostalim što bi mogli doživjeti kao grupa. Te su ideje bile njezin bijeg od stvarnog svijeta kao… Prolazila je kroz iste dnevne rituale, pokušavajući pronaći smisao u životu bez svog djeteta. Trenutak preokreta u njezinom životu dogodio se slučajnog dana na poslu, njezina prijateljica primila je misteriozni paket adresiran na Verku K., Sašinu majku. Unutra su bile tenisice u kojima je Saša prisustvovala završnom treningu. Uz tenisice, otkrila je i namjerno postavljen list papira. Na njemu se mogla pročitati rukom napisana poruka mladića: “Mama, ako ovo pronađeš, znaj da te cijenim i želim se ponovno sresti, ali nemoj me tražiti.”
U tom se slučaju sve promijenilo. Kroz suze, majka je ponovila Sašino ime, prepoznajući da je pronašla dio ljubavi i nade svog djeteta. Ovaj trenutak otkrivenja također je bio od određene važnosti u postavljanju pitanja o pravoj prirodi sinovljeve muke. Poruka je postala sveta u njezinom životu. Svako jutro, prije početka dana, držala bi je i čitala, izjavljujući: “To je razgovor s njim.” To je moj Saša, moj dječak. Pronašla je utjehu i značaj u jednostavnoj izjavi. Unatoč nedostatku odgovora na pitanja, znala je da se njihova veza nikada neće prekinuti.
Ova priča i dalje je posveta moći majčinske ljubavi koja čak i u najtežim situacijama održava vjeru i optimizam. Verka je često pričala svoju osobnu priču drugima, kako bi ih ohrabrila da ne odustanu od svojih nada u teškim situacijama, uvjeravala ih je da će ljubav imati sposobnost prevladati sve. U konačnici, pitanje je i dalje bez odgovora: što je istina o Saši? Unatoč činjenici da svijet možda nikada neće saznati istinu, za njegovu majku svaki novi dan i dalje počinje i završava istom izjavom koju daje samo dijete: Mama, cijenim te.
Ova priča pokazuje koliko je ljubav vitalna i kako i dalje može napredovati tijekom najveće boli. Dječakova odsutnost postala je trajna rana koja nikada ne zacjeljuje, uz to i priča koja pokazuje da je ljubav otporna na bol, godine i tišinu. Saša je i dalje dio ljubavi svoje majke i onih koji su ga voljeli, a njegovo ime postalo je simbol nade i moći, ne samo za Verku, već i za cijelu zajednicu koja je kroz ovu tragediju naučila vrijednost ljubavi i zajedništva.
