Danas se na društvenim mrežama i na portalima uglavnom prenose loše vijesti i čini se da su ljudi postali zli a istina je da jako puno osoba i dalje ima osjećaj empatije prema drugima.
Kupio sam kaput i hranu beskućniku koji je bio ispred trgovine i patio od hladnoće. Mislio sam da više neću moći proći pored njega. Sjedio je pogrbljen, s rukama u rukavima i pogledom uprtim u asfalt. Kad sam mu prišao, pravio se da skreće pogled kao da ne vjeruje da netko razgovara s njim. U tom trenutku, nisam mislio ni na što osim na to da mu je hladno. Dao sam mu kaput i ruksak pun hrane, samo me je nekoliko sekundi gledao. Zatim je tiho rekao: “Hvala… Nisam navikao da me ljudi primjećuju.” Glas mu je bio tih, kao da dugo nije ni s kim razgovarao.
Sjeo sam na rub staze i upitao ga za ime. Bio sam šokiran što je počeo pričati, kao da mu je jednostavno potrebna pažnja. Objasnio mi je da je prije imao kuću, stan i obitelj, ali da je sve to izgubio u kratkom roku. Govorio je mirno, bez impliciranja ili samosažaljenja, što je povećalo moje divljenje. Dok sam ga slušala kako govori, primijetila sam koliko se lako život može promijeniti. Kad sam ustala da odem, još mi je jednom zahvalio i rekao da mu je ta deka vjerojatno spasila noć.
Dani su prolazili, a ja sam ga često promatrala. Svaki put kad bih prošla tim mjestom, promatrala bih čovjeka kako sjedi tamo, ali ga više nikada nisam srela. Pitala sam se je li pronašao povoljniju lokaciju ili se jednostavno preselio. Taj osjećaj nesigurnosti obuzeo me dulje nego što sam očekivala. Mjesec dana kasnije, dogodio se događaj koji me natjerao da shvatim da naš kratki susret nije bio samo običan događaj u mom životu, već početak nečega što nisam mogla predvidjeti.
Prošlo je točno mjesec dana otkako sam mu kupila kaput i hranu, i gotovo sam zaboravila na susret. Život me natjerao da se vratim uobičajenim, svakodnevnim zadacima i odgovornostima koje su mi zaokupljale sve vrijeme. Međutim, povremeno bih se sjetila njegovog izraza lica i pitala se gdje je sada. Nisam bila svjesna odgovora koji je iznio. I to na način koji me ostavio potpuno nesvjesnim. Jednog jutra, dok sam se spremao za posao, čuo sam kucanje na vratima. Bilo je tiho, rezerviranije, kao da vođa druge strane nije znao smije li sjesti.
- Pogledao sam na sat i pretpostavio da je to ili susjed ili poštar. Pustio sam ulaz bez ikakvih očekivanja. A onda sam ga promatrao. Okrenuo se prema meni, s čistim, urednim izrazom lica, i značajno se razlikovao od čovjeka kojeg sam sreo na cesti. Imao je jednostavan kaput i držao je nešto u ruci, koja je bila prekrivena papirom. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da je to isti beskućnik. Oči su mu bile identične, ali sada su bile spokojne. Srce mi je ubrzano kucalo.
Dozvao je moje ime, bez ikakve brige, kao da se brinuo da ću ga zaboraviti. Ispričao se što je došao bez upozorenja, ali je priznao da mora ispuniti važan zadatak za mene. Pustio sam ga da uđe, unatoč tome što još uvijek nisam shvaćao što se događa. Sjeo je na rub stolice i duboko udahnuo. Izjavio je da je te večeri, kada sam mu dao deku, to promijenilo tijek njegovog života. Objasnio mi je da je zahvaljujući toj deki uspio preživjeti najsuroviju noć u sezoni. Sljedećeg dana skupio je snagu potrebnu za putovanje u sklonište, nešto što je odgađao mjesecima.
Pomogli su mu u kupanju, presvlačenju i dobivanju privremenog smještaja. Prvi put se dugo osjećao sam, shvatio je da nema potpuno usamljeno iskustvo. Rekao je da će me se često sjećati. Dok je govorio, iz novina je izvadio članak koji je nosio sa sobom. Bio je to mali drveni okvir za slike koji je bio sačuvan s izuzetnom pažnjom. Slika je prikazivala ženu s dvoje djece, oboje su ga grlili i smiješili mu se. Objasnio mi je da je to bila njegova obitelj, prije nego što je sve izgubio. To je bila jedina uspomena koju je uspio sačuvati.
Rekao je da tu fotografiju čuva kod sebe mjesec dana i pitao ga ima li ovlaštenje da mi je pokaže. Objasnio je da je moja odluka ponovno probudila njegovu vjeru u sposobnost da bude čovjek kakav je nekad bio. Nije došao tražiti novac ili pomoć. Pokušao mi je zahvaliti na jedini način koji je mogao. Taj točan trenutak me je ranio. Nisam mogao govoriti nekoliko sekundi. Samo sam pregledao sliku i slušao njegova objašnjenja. Rekao sam mu da ne mora prisustvovati, ali on je ipak prosvjedovao. Rekao je da su mu popravili ugled i da moram sudjelovati u tome.
Suze su mi tekle niz lice i nisam ih mogao zaustaviti. Nakon toga mi je objasnio još jednu stvar. Dobio je priliku sudjelovati u rotaciji poslova, mala prilika, ali iskrena. Po prvi put ima plan za budućnost. Još uvijek nije puno, ali ima smjer. Rekao je da svaku inicijativu poduzima s namjerom da razmisli o nekome tko bi ga podržao. Taj dio rečenice koji me najizravnije pogodio. Uzeli smo još nekoliko minuta za razgovor. Objasnio sam mu kako sam prije, na putu, jednostavno slijedio svoju intuiciju. Nisam očekivao nikakve rezultate, a kamoli ove.
Našalio se i rekao da su manje akcije često najznačajniji uzroci promjene. Taj razgovor promijenio je način na koji sam gledao na čin pomaganja drugima. Shvatio sam da ono što se nama čini malim može imati značajan utjecaj na nekog drugog. Dok je napredovao prema odlasku, ponovno se okrenuo na ulazu. Izjavio je da nikada neće zaboraviti moje crte lica te hladne noći. Ponovno mi je zahvalio, ali ovaj put drugačijim tonom. Zatvorio sam vrata i ostao tamo nekoliko sekundi. Doživio sam drugačiji osjećaj od onoga što sam osjećao ranije tog jutra.
Nisam mogao normalno funkcionirati tog dana. Nastavio sam razmišljati o tome kako se odredišta međusobno povezuju na neobične načine. Jedan kaput i malo hrane pokrenuli su niz događaja koje nitko od nas nije mogao predvidjeti. Shvatila sam da pomaganje ne rješava problem koji stvaramo. Moguće je da upravo tada počinje stvarni proces. Od tada sam usvojila drugačiji pristup ljudima koje sam susrela na planetu. Više ne hodam tako brzo i više ne gledam dolje.
Otkrila sam da svaki pogled ima priču koju ne shvaćamo. Taj čovjek mi je usadio lekciju koja nije zabilježena ni u jednom pisanom odlomku. I zauvijek ću je čuvati sa sobom. Danas, kada razmišljam o tom jutru, ne sjećam se šoka. Sjećam se vjere. Podsjetila sam se na važnost Žene i da je bila dosljedna, ali ne i pojedinačna. Povremeno će se valovi vratiti na mjesto odakle su potekli.
