Dosta ljudi iz naše regije odlazi u inostranstvo u potrazai za poslom i boljim životom a u svojoj domovini ostavljaju porodicu koja ih je željna baš kao roditelji u ovoj našoj priči.
Peti Božić zaredom postavila sam stol za troje i ponovno sjela za stol sa svojim jedinim suprugom. Darko nas je promatrao s televizora, bio je umoran i blijed, zavjetovao se da će se vratiti sljedeće godine. Kad je veza prekinuta, ostala sam s crnim ekranom i hladnom pečenom govedinom. Moj suprug nije ništa rekao, ugasio je svjetlo u sobi i dodao malo rakije. Izjavio je da nema koristi ni jesti kad nema s kim podijeliti. Kuća je postala tiha kao grob, a ja sam bila sigurna da će ovo biti najtamnija noć naših života.
Kasnije, sat vremena nakon toga, pas u dvorištu počeo je lajati kao nikada prije. Ustali smo rano, vjerujući da se dogodilo nešto značajno. Kad smo izašli na vrata, prvo što se dogodilo bio je prizor koji nas je šokirao. Virila sam preko ruba u mraku, držeći supruga za ruku, dok je pas neprestano vukao lanac i dozivao prema vratima. Srce mi je tako snažno lupalo da sam mislila da će mi iskočiti iz srca. Najmračnije ideje su mi preplavile glavu, jer nitko pozitivan ne dolazi tijekom tog sata. Dragan mi je savjetovao da ostanem iza njega. Ipak sam napravila korak naprijed.
Kad su se vrata otvorila, prvo što sam primijetila bili su jaki farovi koji su osvjetljavali snijeg u dvorištu. Automobil je bio postavljen tako da mu je prednji kraj visio, kao da je naglo stao. Vrata su polako postala dostupna, a moje noge su klizile. U tom trenutku nisam znala sanjam li ili sam konačno popustila. Iz vozila je izašla silueta u debelom kaputu. Promatrala sam hod osobe pred njenim licem. Prepoznala sam taj hod kao dječak. U jednom udahu prepoznala sam istinitost. Mama, rekao je tihim glasom, kao da se bojao da će poremetiti naš san.
- Nisam imala priliku išta komentirati. Jednostavno sam potrčala prema njemu, ignorirajući papuče, hladnoću i ostatak svog svijeta. Zagrlila sam ga tako snažno da sam vjerovala da će mi srce stati. Dragan je krenuo nekoliko koraka iza mene, ostajući miran. Vidjela sam kako mu se usne miču, ali nije se približio. Tek kad je Darko rekao “babo”, Dragan je spustio glavu i zaplakao. Nikada ga nisam vidjela da plače u lice. Moj sin nam je priznao da nam je lagao. Izjavio je da je sve unaprijed isplanirao jer je vjerovao da ćemo teško nastaviti uživati u Božiću bez njega.
Objasnio je šefu da se mora vratiti svojoj obitelji, bez obzira na sve. Nije ga bilo briga za posljedice, samo nas je želio promatrati. Pozvali smo ga da uđe u rezidenciju, a vrata su se zatvorila za nama kao da žele zapečatiti tugu. Pečenje je još uvijek bilo tu, rakija na stolu, a svijeća je još gorjela. Darko je jeo asiento za stolom za večeru u svom starom položaju. Prvi put u pet godina, stol je bio pun ljudi. Sjeli smo bez riječi. Promatrali smo se, kao da želimo vidjeti je li prisutan. Promatrala sam svaki njegov pokret očima, bojala sam se da će se izgubiti ako trepnem. Taj strah me nikada nije napustio. Objasnio nam je koliko mu je bilo teško tijekom godina.
Kako je radio za vrijeme praznika, preskakao obroke i računao dane do povratka. Izjavio je da je svaku suzu koju smo prolili nosio sa sobom. Nisam bio siguran bi li to bilo bolnije ili toplije čuti. Dragan mu je kasnije rekao da mu novac u takvim noćima nije vrijedan. Da će uvijek imati pristup svom domu, čak i kada na stolu nema ništa za jelo. Darko je šutio i promatrao, poput malog djeteta koje je konačno vratilo svoj dom. U tom خاموشی bilo je više strasti nego u tisuću riječi.
Konzumirali smo hranu tijekom vremena bez žurbe. Temperatura hrane se znatno smanjila i više nije bila hladna. Šalili smo se o sitnicama, prisjećali se starih razgovora i ponovno potvrdili naš zajednički identitet. Kuća je pokušala disati koliko god je to bilo moguće. Pas se smjestio uz peć, činilo se da ne zna što se dogodilo. Snijeg je još uvijek padao, ali više nije bilo hladno. Čini se da je sve sjelo na svoje mjesto. Kao da je Bog ispunio obećanje. Te noći nisam spavala. Smjestila sam se u stolicu i promatrala sinovo disanje u njegovoj sobi. Svaki njegov udah bio je primjer čuda.
Nisam htjela primiti ništa više od života. Prva sam se ujutro probudila i pripremila kavu. Stavila sam tri šalice na stol, ne brinući se da će jedna ostati netaknuta. Kad su njih dvoje ušli u kuhinju, srce mi je ponovno potonulo, ali od sreće. To je bio moj Božić. Darko je uzeo nekoliko slobodnih dana. Nismo bili svjesni što nas čeka, ali nismo ga ni pitali. Proživjeli smo te dane najpotpunije, kao da ih uzimamo iz ruke sudbine. I nismo imali nikakvog žaljenja. Kad je otišao, rekla sam mu da više nikada neće morati reći istinu.
Da ćemo ga čekati, ali da se neće morati odreći svog dostojanstva zbog nas. Zagrlio me je i rekao da je moj dom tamo gdje me očekuju. Sada je to razumio. Čak i danas, kad razmišljam o toj noći, imam jednu ideju. Nije to bila zabluda, već ljubav prekrivena strahom. Čak i kad ljubav boli, uvijek se vraća kući.
