Većina roditelja bi učinila sve za svoju dijecu a posebno kada je u pitanju njihova budućnost. Mnogi se odriču svega što imaju da bi djecu školovali a ona im ot vrate ponekad sa bezosjećanošću.
Odrekao sam se sveg svog posjeda, polja koja sam imao i konja koji je hranio moju obitelj, sve kako bih svojoj kćeri omogućio da studira medicinu u Beču. Godinama sam radio teške poslove, spavao sam u šupama i jeo jednom dnevno, ali sam joj bezrezervno davao svaki euro. Nastavio sam si govoriti da će sve biti gotovo do dana kada je vidim kako završava studij. Kad se pojavila vijest da je završio fakultet, kupio sam rabljeno odijelo i pokušao očistiti što više starih cipela.
Postavio sam se ispred ogledala i priznao da sam ponosni otac oko kojeg nemam razloga za brigu. Bio sam spreman krenuti putem svog života, unatoč nedostatku kave na putu. Tada mi je poštar dao pismo s odobrenim potpisom iz Austrije, što nije bio poziv koji sam očekivao. Ruke su mi drhtale dok sam čitao rečenice koje su bile bolnije od napornog rada prethodnih godina. Nakon toga, izveo sam čin koji nitko u selu nije mogao razumjeti. Polako sam skinuo odijelo, kao da uklanjam posljednji trag svog sna. Uredno sam ga složio i vratio u ormar, gdje će vjerojatno ostati do kraja života, a zatim sam obukao staru košulju i hlače natopljene mirisom rada i znoja.
Pismo sam držao u ruci još nekoliko minuta, ne zato što sam ga želio ponovno pročitati, već zato što mi je bilo teško povjerovati da su riječi koje sam čuo zapravo iz dječje ruke. Na kraju sam ga bacio u vatru i gledao kako se raspršuje, nadajući se da će s njim nestati i bol. Susjed Hassan navratio je da me pita jesam li spreman za putovanje, jer je selo danima nestrpljivo čekalo moj odlazak iz Beča. Promatrao sam ga i rekao da je to nemoguće, diploma se neće držati, a današnji otac nije slavljen. Nije razumio, ali je primijetio nešto u mojim očima što ga je natjeralo da se suzdrži od postavljanja dodatnih pitanja. Samo je potpisao još nekoliko primjeraka i otišao bez riječi.
- Sati su prolazili bez ikakvih problema, teži nego ikad prije. Nastavio sam raditi, cijepati drva i pomagati onima kojima je to bilo potrebno, ali činilo se kao da sav posao obavljam automatski, bez ikakvog unutarnjeg plamena. Ljudi u selu su pričali o glasini, a neki su nagađali zašto nisam sudjelovao, šutio sam jer nisam imao snage objasniti pojavu djeteta koje se odriče svog imena. Jednog dana stiglo je još jedno pismo, ali ovaj put ga nisam uništio. Pisala je kratko, oštro i gotovo poslovno, pitajući jesam li dobro i je li kuća još uvijek u dobrom stanju.
U tom trenutku shvatio sam da joj ne trebam kao otac, već samo kao povijesna komponenta koju treba pravilno arhivirati. To shvaćanje me povrijedilo, ali me i oslobodilo laži. Nekoliko mjeseci nakon toga, odvjetnik je posjetio selo i imao je preporuku od općine. Imao je sa sobom kofer i tražio me. Objasnio mi je da je moja kći upletena u ozbiljne probleme u Austriji jer je, kako bi postala dio “višeg kruga”, potpisala dokument kojim bi mi posudila novac i dio imovine koju mi još nije dala. Morala bih dati svoje tiho odobrenje kao i uvijek. Na pitanje sam odgovorila s prvim u svom životu, rekla sam “ne”. Odvjetnik me pogledao zbunjeno dok sam mu objašnjavala da nemam ništa za prodati, uključujući zemlju, snagu ili dostojanstvo.
Rekla sam mu da joj kaže da sam joj dala sve što imam, ali da više nemam ovlasti dati joj išta – tiho. Potpisala sam dokument koji bi me oslobodio bilo kakvih dodatnih odgovornosti i nastavila sam svoj posao kao da se ništa izvanredno nije dogodilo. Godinu dana kasnije objavljena je informacija da je napuštena. Zaručnik ju je napustio, obitelj koju je toliko obožavala odbila ju je prihvatiti, a kolege koje je poštovala prestali su je posjećivati. U tom trenutku, nedostajalo mi je zadovoljstva, nedostajala mi je osveta i osjećao sam samo duboko žaljenje što će morati žrtvovati sve kako bi ostvarila ono što je imala. Jednog dana, prošuljala se kroz ulaz.
Nedostajala joj je skupa odjeća, nedostajalo joj je samopouzdanja u svoj položaj, niti superiornog izgleda. Zadržala je izgled izgubljenog djeteta. Dugo sam je promatrao prije nego što sam progovorio, jer sam trebao pronaći izjavu koja nije optužba ili molba. Rekla je da nije u pravu, da je nezadovoljna siromaštvom svog podrijetla, jer je shvatila da je to slabost. Plakala je i rekla da je prekasno da sve shvati. Čuo sam je kako govori bez prekidanja, jer sam vjerovao da prvi put u životu nekome nedostaje potrebno razumijevanje, ali je i dalje posjedovala istinu.
Rekao sam joj da ne mislim da zaslužuje bolji život, već da bi jednostavno trebala zaboraviti na mene kako bi ga postigla. Rekao sam joj da uspjeh ne određuje titula, već to koga ne preopterećuješ dok ideš naprijed. Te riječi su joj nanijele veću štetu od bilo kojeg drugog vijanja. Nisam je izbacio, ali joj nisam ni obećao oprostiti. Objasnio sam joj da oprost nije dug koji se plaća emocijama, već vremenom i djelovanjem. Ostala je nekoliko dana, pomagala je u raznim kućanskim poslovima i učinila je nešto što nikada prije nije pokušala – slušala je.
Kad je odlazila, zagrlila me je bez riječi, i prvi put nakon mnogo godina nisam osjetio težinu njezina zagrljaja, već njegovu iskrenost. Očekivao sam da nećemo biti iste veličine kao što smo bili, ali da možemo biti iskreniji od laži koju smo živjeli. Danas mi nedostaje mnogo toga što sam prije imao, ali i dalje imam mir. Naučila sam da roditeljstvo nije davanje bez granica, već prepoznavanje kada treba stati. Morat će preuzeti ulogu onoga čemu se nadala, a to je dati joj priliku da se iskupi – prava istina je da je jedan čovjek posvetio sve svoje vrijeme kako bi joj dao priliku, unatoč činjenici da je gotovo izgubila tu priliku zbog srama. Zato, kada me pitaju bih li išta učinila drugačije, uvijek odgovaram istim odgovorom. Ponovno bih se svega odrekla, ali ovaj put bih je uputila da nikada ne zaboravi one koji su joj dali ime, jer bez toga je nijedna diploma neće ugrijati.
